Zdenka Vidović Prskalo: Zvijezda stajačica na sportskom nebu Mostara

...ambasadorica osiguravala epitete polisa u kome je sport i sportska kultura na visokom nivou, a to je već predstavljalo dokaz društvenog shvaćanja značaja sporta u sveukupnom angažmanu građana.

U ovakvim prilikama dobro je prisjetiti se čuvenog Hemingveja i njegovog mota za knjigu „Starac i more" koji glasi: „Kad more odnese grudvu zemlje Europe je manje kao da je odnjelo neki rt. Smrt ma kog čovjeka umanjuje mene, jer jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom. I zato nikad ne pitaj, za kim zvono zvoni? Ono za tobom zvoni."

Zgasnućem naše plemenite i sjajne sportašice Zdenke Vidović Prskalo, čije ime s ponosom izgovaramo, ne samo da umanjuje nas pojedince nego i cijeli grad Mostar, Hercegovinu i regiju, jer je uistinu ostavila iza sebe, dubok trag u sportskim pulsacijama ovih prostora.

Za Zdenku s puno razloga možemo reči da je svojevrsna heroina jer je odolijevala svim izazovima i iskušenjima koji su joj stajali na putu ostvarenja vrhunskih uspjeha.

Kako drugačije objasniti taj njen snažni voljni moment i ambicije u sredini koja nije osiguravala optimalne uvjete za razvoj vrhunskog sporta, nego njenoj naglašenoj ljubavi prema rukometu i akcentiranom osjećaju da zajedno sa svojim kolegicama, gradu Mostaru želi pronijeti slavu, ne samo na užem prostoru nego i u astralne visine.

Ogromna energija

U njenoj mekoj i prostranoj duši krila se ogroman energija koju je emanirala na sportskom terenu. Sportski meč nije značio puko nadmetanje - to je za nju bila provjera sposobnosti za savlađivanje svih životnih problema, perosnalno dokazivanje osobenog kvaliteta, ambicija, intelekta i znanja.

Bila je dakle duboko svjesna svog hoda po sportskim stazama i uloge koju je imala u sportskom životu Mostara. Svaki trening doživljavala je kao pripremu za uspjeh, ali ujedno i kao zajedničko radovanje i druženje sa svojim suigračicama. Ponosno je hodala gradom nakon osvojenih medalja i pokala s naglašenom sviješću da je svom gradu kao osvjedočena ambasadorica osiguravala epitete polisa u kome je sport i sportska kultura na visokom nivou, a to je već predstavljalo dokaz društvenog shvaćanja značaja sporta u sveukupnom angažmanu građana.

Ovo je isto tako prilika da se podsjetimo na sve njene trijumfe koje je postigla u svojoj izuzetno bogatoj sportskoj karijeri bilo kao članica ekipe bilo kao trener i sportski djelatnik.

Daleke 1964.godine, kada je imala samo četrnaest ljeta, njeno ime se pojavluje u arhivskim dokumentima u kojima su zabilježeni utemeljivači ženskog rukometnog kluba „Lokomotiva" iz Mostara, iako se zvanični početak igranja ženskog rukometa u Mostaru ubicira u 1962. godinu. Inicijativa je potekla od barda mostarskog sporta Joška Stanića čiji je doprinos razvoju rukometa nemjerljiv. Jezgro budućeg tima činile su učenice desete osnovne škole koju je pohađala. U gradu je još egzistirao ORK Mostar a time je započeo veliki rivalitet što se pozitivno odrazilo na rezultate ŽRK Lokomotiva. Tradicionalni je izbor sportiste Mostara, a godina je 1967. Oni najbolji očekuju kolajne, čak i mlada Zdenka. I desilo se da je tada izabrana za nabolju omladinku u Mostaru dok je drugo mjesto u toj kategoriji pripalo Zlatku Hafizoviću iz Aerokluba koji danas još uvijek plovi nebom pilotirajući u džambo avionima svjetskih avio kompanija. Zdenka, dakle pripada uskom krugu zanesenjaka koji su predstavljali preteču ženskom rukometu u gradu Mostaru a to je već povijest. Zdenka je prvi kapetan te ekipe sa žutom trakom na ruci koju nose ne samo najbolji nego i najobljubljeniji sportisti u svom kolektivu i među kolegicama. Tih godina igrala je sa svojim kolegicama Marijom Vukman, Nadom Barać, Zlatom Košarić, Zehrom Ašik, Vericom Petrović, Anom Knežević, Katicom Štok i Angelinom Džidić. Na Kantarevcu su plijenile pažnju brojnih poklonika ženskog rukometa. Bile su dovoljne samo četiri godine pa da se ta ekipa dokaže kao faktor na koji se mora računati, s obzirom da su dospjele (1968.g.) u četvrtfinale kupa Bosne i Hercegovine.

Odlazak u Pariz

Zdenka je prva rukometašica iz Mostara koja se okitila dvostrukim oreolom - šampionskom titulom i titulom kupa, nastupajući za beogradski „Radnički" koji je tada predstavljao najbolji nacionalni klub. U ovom klubu nastupala je od 1968. godine studirajući u isto vrijeme, da bi tu stekla akademsku titulu u zvanju profesorice francuskog jezika. Kasnije će se vidjeti da joj je Pariz postao vrlo blizak grad.

Time su joj otvorena vrata za astralne visine u europskim kupovima. Djevojka iz Mostara doživljava slavu kakva se mogla sanjati - postaju vicešampioni Europe u Kupu prvaka Europe 1974. godine. Zdenki je time trajno osigurano mjesto među najelitnijim sportistiknjama ne samo Mostara nego i tadašnje države s kolajnom na grudima.

Europski stručnjaci su uočili njene predispozicije i vrhunske kvalitete i Zdenka oblači dres pariškog prvoligaša „Stella Sport". Kasnije će u Parizu nastupati Ivica Ćurković i Vaha Halilhodžić, ali Zdenka je prva mostarska sportistkinja koje je trijumfalno i pobjednički prošla kroz pariški l Aarc de triomphe u središtu Place Charles de Gaulle, poznatijem kao Place de l etoile na Champs - Elysees i time otvorila vrata europske prijestolnice drugim našim sportistima. U Parizu je kao ambiciozna ličnost uporedo usavršavala francuski jezik.

Zavičajna nostalgija prema Mostaru i svom matičnom klubu „Lokomotivi" je presudno uticala da se vrati (1977.) gnjezdu iz kojeg je poletjela. „Lokosice" su odmjeravale snage u prvoligaškom jatu, a to je predstavljalo pravi izazov za izuzetno nadarenu ličnost kakva je po svemu bila Zdenka. Završaje karijeru kao sastavnica ekipe ali se ne udaljava od kluba postajući trener. Zdenka slovi kao jedna od rijetkih žena trenera prvoligaša i ta povisilica je stavlja u poseban krug sportskog života Mostara. Kuriozitet predstavlja činjenica da je prva mostarska i bosanskohercegovačka državna reprezentativka.

Neka i ovog puta ostane zabilježeno da je u mladoj selekciji nastupala jedanaest puta a u „B" selekciji na sedam utakmica.

Dodamo li tome podatak da je vodila juniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine na turniru republika i pokrajina, nezvaničnog državnog prvenstva, eto skice za modeliranje njene sportske karijere.

Brižan učitelj

Posljednjih desteljeća zdušno je radila kao trener ženske ekipe Hrvatskog rukometnog kluba Zrinjski i tu ulogu je veoma savjesno i disciplinirano vršila osjećajući da je ponovo na mjestu koje joj emocionalno pripada. U HŽRK Zrinjski prenosila je svoje bogato znanje i iskustvo na mlade igračice koje su je prihvatile kao svog idola i brižnog učitelja.

Postaje član Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine u stručnoj komisiji za rukomet.

Konačno njena staza se završaje u Sportskom savezu Mostara na funkciji menadžera za omladinski sport.

Zdenka Vidović Prskalo nesporno predstavlja jednu od nablistavijih zvijezda sportskog sazvježđa Mostara u koje još spadaju Jasna Merdan, Amela Dizdarević, Željana Kovačević, Dajana Blažević, Zlata Bjelica, Mirna Ćolić... Ženski rukomet u Mostaru, koga reprezentuju sa značajnim uspjesima, RK Lokomotiva, ORK Mostar, RK Galeb, HŽRK Zrinjski, RK Interinvest, HŽRK Katarina doprinjeo je potpunoj afirmaciji ovog sporta u našem gradu, s tim da je doprinos izuzetno talentiranih rukometašica, među koje spada i Zdenka Vidović Prskalo, na zavidnoj razini uz neprekidnu intenciju ka vrhunskim rezultatima.

Zdenka je žarko volila rukomet i svoj Mostar. Predavala se potpuno objema ovim vertikalama koje su je uistinu definirale.

Zdenka je zvijezda stajačica koja nikad neće zgasnuti jer je svojim impresivnim djelom stvorila takvu zadužbinu gradu koja će odolijevati svakom zaboravu.

Zlatko Serdarević, [email protected]