HMRK Zrinjski:Svjesni naše nesvijesti postat ćemo onda kada vidimo što smo izgubili

Puno puta sam pisao o našim sportašima i sportskim klubovima iz obitelji Zrinjski. Uvijek su te priče bile pozitivne i uvijek su bile poticaj za dalje. Poticaj za bolje i više jer ovaj grad je to zaslužio, kao što su sportaši zaslužili da im se grad oduži za to zalaganje, ali i za predstavljanje u svijetu. Puno puta sam bio subjektivan i nisam htio priznati da stvari nisu takve kakve bi svi mi skupa želječi da budu, pa sam žmireći na jedno oko čekao da se stvari promjenu na bolje.

Realno u Mostaru ne funkcionira puno toga, ali sport je ono čime bi se grad trebao ponositi. Sportaši su nam u ova tmurna vremena donijeli puno toga lijepoga i bar u nekim trenucima .

Nažalost sve što je lijepo kratko traje. Najnoviji primjer kako uništiti nešto što je uspješno jeste HMRK Zrinjski. Prije par godina rukomet u Mostaru bio je na margini zbivanja. Klub je opasno plesao na granici ispadanja u niži rang, i samo zahvaljujući entuzijazmu nekoliko zaljubljenika u rukomet opstajao je i čekao je neka bolja vremena.

Bolja vremena došla su dolaskom mladih ljudi u Upravu kluba. Mladi ljudi, novi vjetrovi i nove ideje bili su zvijezde vodilje prema vrhu. Uslijedili su pomaci naprijed, a klub se uskoro okitio i prvim pokalom. Plemići su osvojili Kup BiH u svojoj dvorani, pred svojim navijačima i prijateljima kluba. Još mi pred očima lete slike tog velikog finala i slavlja poslije njega. Zrinjski je slavio, slavili su i ljudi koji su stvorili taj, tada za naše prilike veliki Zrinjski. To je bilo njihovih pet minuta slave koju su itekako zaslužili.

S druge strane slavili su i neki drugi ljudi koje nisam često viđao u dvorani. Tako to uvijek biva kada si uspješan svi žele biti uz tebe. Žele da ih na licu mjesta uhvati objektiv nekog foto aparata, kako bi grad znao da su i oni uz Zrinjski i kako su i oni doprinijeli uspjehu kluba. Tih dana ljude iz kluba su boljela leđa, ne od napora , nego od tapšanja po leđima.

Naravno uz tapšanja idu i obećanja. Ovo je samo početak govorili su tada, Zrinjski će za par sezona biti prvak i igrat će međunarodna natjecanja. Normala izgradit će se i ta dvorana, jer ova školska je baš premala da proslavlja uspjehe. I kako to obično biva, nakon par dana kada se pojelo i popilo i kada je i zadnji novinar zaboravio na veliki uspjeh kluba ljudi iz Uprave ostali su sami sa svojim planovima.

Obećanja su kao i uvijek bila samo ludom radovanja. Igrački kadar počeo se osipati i neminovni su bili slabiji rezultati. Na kraju klub je ostao prepušten sam sebi. Jučer je klub napustio trener Zdravko Medić. U priopćenju stoji da je klub sveden na same margine normalnog djelovanja i da opstaje zahvaljujući samo par pojedinaca. Pozitivna priča koju su posljednjih nekoliko godina pričali rukometaši Zrinjskog polako prelazi u tužnu storiju. Slična priča ispričana nam je prije nekoliko godina s HŽRK Zrinjski.

Plemkinje su bila ne vrhu, punile dvorane, osvajale naslove. I njih su tapšali po leđima, pričali im šarene laže, a na kraju klub je doveden na samo korak do gašenja. Danas opstaje samo zahvaljujući velikoj ljubavi nekoliko pojedinaca. Slična sudbina evo namijenjena je i HMRK Zrinjski. Kako sada stvari stoje djeca Mostara i djeca s naših ulica morat će potražiti neke druge sredine koje cijene sport i sportaše. Sredine koje imaju ako ništa drugo normalne uvjete za igranje i treniranje i sredine koje sredine u pravom smislu riječi. HMRK Zrinjski se neće ugasiti. HMRK Zrinjski je svetinja ljudima koji ga vode, igračima koji nose njegov sveti dres usprkos svim problemima, njihovim roditeljima,  kao i svoj onoj našoj mladosti koja trenira u akademiji.

Kako sam po prirodi optimist, a kako je Mostar grad bura i vjetrova ja I DALJE očekujem neke nove sportske vjetrove u gradu na Neretvi. Talent, volja i ljubav nažalost nisu dovoljni za ono što očekujemo od naših sportaša. Svjesni naše nesvijesti postat ćemo onda kada vidimo što smo izgubili.

HERCEGOVINA.info