Denis Buntić kao primjer odnosa prema reprezentaciji

Denis Buntić nije klinac, odigao je toliko velikih utakmica u karijeri, na njegovim leđima se išlo u Rio kada je puno toga u Herningu visjelo poput lustera.

I onda, Bunta uzme loptu i razbije Dance pa ne vidi Rio...

I nastavio je tako gdje god je bio, a sada je u mađarkom Szegedu, koji spada u gornji dom Lige prvaka. Ista priča, kad ne ide Szegedu, ide Bunti.

Kada treba zabiti, Bunta nikad neće iznevjeriti, a moraš znati da imaš takvoga i da se takav spreman odazvati ako bude potrebno.

Ako Červar vidi da ljevaci nisu kao očekivani, može odmah pozvati Buntića koji, pak, nije igrač koji će, ako ga zovneš sjediti, na tribini ili klupi.

Takve se zove samo ako treba igrati. I ne treba ga očekivati na pripremama ako nije u kombinaciji za rješenje broj 1.

Buntić je komotno mogao reći "nema smisla, 35 godina, familija...", ali je ovim potezom poslao svima savršenu poruku i takvog se, makar bio i 28 na listi, treba tretirati sutra kao i onog prvog, kao pobjednika, jednako kao i ostale.

Nema puno takvih primjera, posebno ne danas kada je profesionalizam pojeo mnoge stvari. No, Buntić, kojem je 35 godina, vidi, makar mu ugovor bio i posljednji, da postoje i neke bitne stvari. Među njima i ona da se na kraju priče želi vratiti kući i posljednju sezonu odigrati u svom Ljubuškom. mnogi bi ga željeli čuti, no to nikad nije lako.

Malo priča, puno radi i sve pokazuje na terenu.

Budemo li imali 28 Buntića, nitko nas neće zaustaviti. To je ona priča "Iznad svih Hrvatska", koju su najbolje pričali u Portugalu i Ateni, kasnije i ne baš... Vjerojatno to ima neke veze sa zlatima, finalima. A i toga se Bunta sjeća.

Piše: D. Pinević / Sportske novosti