Sport u Mostaru: Jučer, danas, sutra...

Veliki je i po vrhunskim sportašima koji su najveći veleposlanici svoga grada u svijetu. Prethodnih nekoliko dana Mostar se radovao uspjesima svojih Igora Karačića i Marina Marića koji su se okitili broncom na Europskom prvenstvu za rukometaše, a onda je Marin Brkić svome gradu podario i europsko zlato u karateu.

Mostar se zaista može pohvaliti vrhunskim sportašima, i da je samo malo više dobre volje u gradu bilo bi ih puno, puno više. U prijevodu dobra volja je ulaganje u sport koje je višestruko isplativo. Da u gradu postoji više sportskih objekata sigurni smo da bi u njemu bilo puno manje poroka.

Umjesto crnih kronika puno posjećenije i čitanije bile bi športske vijesti o sjajnim i velikim rezultatima naših sportaša. Koliko još Neretve treba proteći da bi se to shvatilo nije nikome poznato, ali na te stvari treba svakodnevno ukazivati. Nećemo upirati prstom u krivca, jer krivi smo svi mi skupa sa svojim gradom koji je na vrhu što se tiče velikih sportaša, a na samom dnu što se tiče uvjeta u kojima se trenira.

Grad Mostar čekajući sportsku dvoranu gubi utakmicu sa porocima, i to ne treba posebno pojašnjavati. Kada pomislimo na tu dvoranu pred očima nam je transparent koji je jedan dan dan osvanuo na gradilištu iste: DVORANA ZA BOLJE SUTRA MOSTARSKOG SPORTA.

Nažalost to bolje sutra se pretvorilo u prekosutra i pretvara se u nešto nepoznato i nedokučivo. Kako sada stvari stoje prije će se steći uvjeti za život na marsu nego li će Mostar dobiti sportaku dvoranu.

Mostar je u svjetski vrh izbacio već gore nabrojane Igora Karačića i Marina Marića, a vrijedi istaći također odlične rukometaše Ivana Karačića i Vedrana Delića.

Ženski rukomet imao je sjajnu generaciju HŽRK Zrinjski koja je imala veliki potencijal za učini nešto veliko, ali nebriga zajednice je primorala najbolje igračice da odu negdje gore južno.

Bojan Bogdanović žari i pali po parketima najjače svjetske košarkaške lige, a igračku karijeru je započeo u gradu bez dvorane. Mostar se može podičiti i ostalim košarkašima koje je dao svijetu u imenima Sesara, Arapovića, braće Princ, Dujmovića, Rozića...

Damir Beljo je Europski prvak u boksu, ali titulu ne može braniti u svom gradu jer ona nema uvjeta za takav sporski događaj. Ista ili slična stvar je sa još jednim sjajnim boksačom iz našeg grada Emilom Markićem.

Primjera vrhunskih sportaša ima još mnogo, ponajprije u JK Borsa, SKK Neretva, nogometašima koji danas igraju u velikim europskim klubovima, i neka nam ne zamjere ako neke nismo nabrojali u ovom tekstu.

Za postići dobar i vrhunski rezultat potrebno je puno volje, ustrajnosti i odricanja, ali i uvjeti u kojima se radi i trenira. Naši sportaši uz talent imaju puno ovoga prvog, a premalo ovog drugog.

Mostarski sportaši do vrha su stigli zahvaljujući svojoj upornosti. Derali su koljena po asfaltu Kantarevca, šljinku Ortiješa i preskačući lokve u zamjenskim sporstkim dvoranama. Znajući sve to njihov uspjeh je puno, puno veći, a ne smijemo ni pomisliti koliko bi još imali vrhunskih i svjetskih sportaša da im grad omogući koliko toliko normalne uvjete za treniranje i igranje utakmica.

Dosta priče vrijeme je za slikanja...

Tekst je pisan na današnji dan prije točno dvije godine. Ništa se promijenilo nije...

HERCEGOVINA.info