Mostar: Nama je jasno zašto drugima ništa nije jasno!

Mostar je grad prvaka i grad vrhunskih sportaša. Naslovi prvaka dolaze u grad na Neretvi i s punim pravom Mostar se može nazvati najsportskijim gradom u BiH, ali i puno šire.

Kada bi slučajni prolaznik malo detaljnije prošetao gradom prvaka ništa mu ne bi reklo da se nalazi u gradu koji je dao toliko vrhunskih sportaša. Igrališta u gradu je sve manje, djece koja se na istim igralištima igraju još je manje. Kada bi slučajni prolaznik upitao bilo koga na ulici gdje se nalazi sportska dvorana u kojoj su prve korake napravili Bojan Bogdanović i Igor Karačić taj bi ga čudno pogledao i krenuo dalje bez odgovora.

Slučajni prolaznik bi možda pomislio da smo mi u Mostaru negostoljubivi, ali da upita za bilo što drugo u gradu bilo koga na ulici dobio bi jasno i srdačno objašnjenje.

Nakon svega taj slučajni prolaznik bi se upitao u čemu je stvar? U ovo vrijeme tehnologije uzeo bi svoj pametni uređaj i u pretraživačima podražio sportsku dvoranu u Mostaru. Kada mu ni pretraživač okrenuo leđa, prvo što bi pomislio jeste da taj pametni uređaj baš i nije tako pametan.

Kada bi nakon svih pokušaja da pronađe tu sportsku dvoranu konačno shvatio da ona ne postoji jedino što bi mu preostalo jeste da uzvikne onu poznatu rečenicu legendarnog Mladena Delića: Ljudi moji dal je to moguće?

I onda slučajni prolaznik zaključi da su čuda moguća, i čudo je biti dvoranski prvak u gradu bez dvorane.

Tako slučajni prolaznik šokiran saznanjima odluči otići u obližnji restoran da se malo pribere i osvježi. Naravno u Mostaru svaki ugostiteljski objekat na stolu ima dnevni tisak, i naš slučajni prolaznik onako mahimalno uze jedan primjerak da prelista.

Kada je došao do sportskih stranica ugleda fotografije nasmješenih lica sportaša obučenih u sportske dresove i neke ljude u odjelima. Kada je pročitao članak spoznao je da to da u Mostaru sportske prvake primaju razni dužnosnici obećavajući im brda i doline. Posljednje prije nego što je napustio Mostar slučajni prolaznik je pomislio: Što netko sportašima u gradu bez dvorane uopće može obećati, ukoliko to nije ta dvorana?

Slučajnom prolazniku koje se u Mostaru zadržao par sati ništa nije bilo jasno, a nama je jasno zašto mu ništa nije bilo jasno. Mi u Mostaru smo se navikli da smo grad fenomena i grad prvaka, i grad bez dvorane...

Znamo i to da sve vrlo brzo zaboravimo. Tako smo za samo par dana nakon silnih slikanja i čestitki zaboravili naše košarkaše. Košarkaše koji su tih dana iskakali iz paštete danas nitko i ne spominje. Grad prvaka brzo je zaboravio svoje prvake.

Isto se dogodilo prošle godine kada su rukometaši HMRK Zrinjski osvojili Kup BiH.

Ta će prvaci, ta i onako je sada ljetna pauza. Ljeto u Mostaru možda jeste dugo i toplo, ali brzo će proći, a naši sportaši ući će u još jednu natjecateljsku sezonu bez dvorane.  Ko voli neka izvoli, ako ništa u prvih par mjeseci imati ćemo saunu na košarkaškim i rukometnim utakmicama. Možda je to prigoda da se klubovi nešto zarade prodavajući navijačima lepeze sa klupskim grbom.

Nešto kasnije imat ćemo i rashladnu komoru, pa eto opet prigode za zaradu i prodaju zimskih kapa i rukavica. To je baš cool, biti uz svoj klub u svakoj mogućoj prigodi.

Što da ne, ta ovo je Mostar...

HERCEGOVINA.info