I hrvatska sanjkašica stradala na stazi smrti!

Dvadesetogodišnju Splićanku je pad na Whistleru prije tri mjeseca koštao plasmana na Olimpijske igre i popucanih ligamenata.

Tek dva dana nakon stravične pogibije gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija, kanadska i svjetska javnost kao da pomalo shvaćaju koliko ovih dana prazno i besmisleno zvuči ona olimpijska 'brže, više, jače'.

Organizatori su na dan otvaranja Igara, tragediju gurnuli u drugi plan, a u tom je duhu završena i istraga koja je licemjerno ustrdila da je Nodar sam skrivio nesreću. S druge strane, nedvojbeno je zaključeno da je ograda na kobnom zadnjem zavoju bob-staze u Whistleru bila preniska, što treba ispraviti prije početka natjecanja.

Međutim, odgovarati neće nitko, iako je jasno da je krivica organizatora barem u dvije stvari. Prva je dakle, preniska zaštitna ograda na najbržoj stazi svijeta, zbog čega bi netko morao odgovarati, a druga je pravilo 'dva pokušaja' koje je sanjkašima u Vancouveru onemogućilo da više od dva puta isprobaju najopasniju bob-stazu na svijetu. Nije li to direktno utjecalo na kobno izlijetanje gruzijskog sanjkaša i na desetke drugih?

Ali ne, olimpijci tvrde da je greška samo na pokojniku, koji je u 21. godini izgubio život zbog olimpijskog sna. Neki čak idu tako daleko pa kažu kako je Kumaritašvili bio druga liga sanjkaša te da je presudilo njegovo neznanje i neiskustvo. No brojke sugeriraju nešto drugo. Da Gruzijac 'nema pojma', vjerojatno ne bi bio 11. na zadnjem treningu i ukupno 44. svjetskom kupu.

Drugi pogled na ovu tragediju daje i zanimljiva priča jedine hrvatske sanjkašice, koja je prije tri mjeseca pala na kobnoj stazi i izgubila šanse za plasman na Igre u Vancouveru. Izletjela pri brzini od 144 kilometara na sat, dakle samo dva sporije od Gruzijca, ali su joj 'nasreću', ako se to uopće tako može reći, samo popucali ligamenti.

• AFP

"Ne mogu vjerovati da Nodara više nema, da više nikada nećemo sjediti zajedno u svlačionici. Bio je dobar i vrlo pristojan. Bilo je paraliziranih, teško ozlijeđenih, ali da će netko izgubiti život, i to baš na Igrama, to nitko od nas nije nije očekivao. Mi iz malih zemalja, poput Gruzije ili Hrvatske, svoj smo san već ostvarili time što smo došli na Igre, jer daleko smo od konkurencije za medalje. I da zbog tog svog sna ostanete bez života", ispričala je za Večernji šokirana Darija Obratov koja je svoj nedosanjani olimpijski san i karijeru financirala sama uz pomoć roditelja.

Upozoravajuće zvuče i ove njezine riječi.

"Ta je staza jedino mjesto gdje smo morali potpisati da se spuštamo na vlastitu odgovornost. Kada su je projektirali nisu ni sanjali da će biti tako brza, da će se voziti i do 160 km/h. Najveći je problem što oko pri takvoj brzini ne može percipirati neke zavoje, naprosto ih ne vidite. Vozi se napamet, a kad se dogodi pogreška, u pravilu je prekasno za reakciju. Malo je onih koji su tamo imali 'čistu' vožnju".

Postavlja se pitanje čemu onda sve, zašto riskirati život ako je šansa da sve prođe bez problema tek kockarskih pedeset posto?

"To je adrenalin u kojem uživamo. Treba postaviti neke limite, jer da nije bilo aluminijskih stupova, nego ledeni zid kako je uobičajeno, danas bi Nodar bio živ. Opasno je čim nosite kacigu, no ja nikako ne odustajem, želim na OI u Soči!", zaključila je naša olimpijka.

net.hr