UVERTIRA U JADRANSKI DERBI Mural za Mitra i Magarca: Jedan navijao za Rijeku, drugi za Hajduk, a bili su nerazdvojni

Uvertira u 150. jadranski derbi počela je oživljavanjem jedne zanimljive navijačke priče koja dolazi s Kvarnera. Na Podmurvicama je sinoć, otprilike kilometar zračne linije od stadiona na Rujevici, predstavljen mural u spomen na Damira Mitrovića Mitra i Gorana Damjanovića Magarca, dvojice Riječana i nerazdvojnih prijatelja koji su tragično preminuli na Valentinovo 1992. godine. I olovno nebo na trenutak je zaplakalo nad Kvarnerom, dok su mnogi od onih koji su došli jedva suzdržavali emocije.

- Nakon više od 20 godina bilo je i vrijeme da se na ovakav način prisjetimo ova dva prekrasna dečka. Bili su moje društvo i neće me biti sram večeras zaplakati - rekao je jedan od starijih članova Armade dok je dolazio na Podmurvice.

Došao je i predsjednik Bijelih Damir Mišković, mnoge generacije navijača Rijeke koji su se pjesmom i bakljadom, uz prigodni mural, prisjetili tragično stradalih prijatelja. Tajming nije mogao biti bolji, jer je u predvečerje utakmice Rijeke i Hajduka priča zanimljiva utoliko što su obojica amabili pripadnici Armade, iako je Mitrović bio navijač - Hajduka.

- Znali smo istim autobusom ići na utakmice Rijeka - Hajduk, onda se razdvojiti i nakon utakmice ponovno nastaviti druženje. Znate, on je to mogao jer je naprosto bio preveliki emotivac za svoje okruženje. To se vidjelo na njemu. Volio je i voljeli smo ga - može se iščitati u priči nabijenoj emocijama koja je objavljena na internetskoj stranici Rijeke o Damjanoviću.

Iako će se danas Armada i Torcida na Rujevici sa sjevera na jug gledati preko nišana, Mitar i Magarac (prema jednoj od brojnih navijačkih priča upravo je on na onoj čuvenoj utakmici Dinama i Crvene zvezde 1991. prvi utrčao u teren i skinuo transparent suparničkih navijača što je bio okidač svemu što je uslijedilo) pripadali su vremenima kada su se cijenile neke druge vrijednosti koje su nadilazile pripadnost klupskim bojama. Zbog toga su i bili toliko obožavani.

- Prijatelji su to koji su i po kiši, i po suncu, i s modricama, i s osmijesima bodrili Rijeku sve do 14. veljače 1992., dečki koji su bili među prvim članovima one prave, old school riječke Armade zbog koje je riječka navijačka skupina i danas poštovana i poznata iako su se mnoge stvari promijenile u međuvremenu, i u Armadi, i oko nje. Iako je jedan od njih bio navijač Hajduka - ljubav za Rijeku bila je jednako jaka. Takav suživot ne samo da je bio moguć, već je bio i prihvaćen od cijele tadašnje Armade - navodi autorica članka koja se nije potpisala, ali koja je veliku količinu emocija unijela u prepričavanje ove priče.

Legende koje žive vječno

Unijeli su je i svi oni koji su se sinoć okupili na Podmurvicama, bilo da je riječ o Armadinim veteranima, ljudima koji su s Mitrom i Magarcem dijelili tribinu i putovali kroz njihov pre kratak život, bilo da su to mlađi navijači Rijeke koji su kroz brojne priče i anegdote slušali imena koja su se izgovarala s posebnim poštovanjem. Tako je bilo i sinoć, već 26 godina imena Damira Mitrovića i Gorana Damjanovića u navijačkim krugovima izgovaraju se s posebnim poštovanjem.

jutarnji list