VIDEO  U ovo vrijeme sljedeće godine, biti ćemo šampioni: Za njih su navijali Troteri!

... podjednako legendarnom nazivu „Mućke", razvila se prava diskusija oko toga za koga članovi obitelji Troter, koja je proslavila londonski Pekam - Del Boj, Rodni, Deka, Redž... navijaju, piše hotsport.rs.

I dok je za Rodnija (Nikolas Lindherst) jasno da je veliki fan Chelsea, dok Deku (Lenard Pirs) mnogi povezuju sa Cristal Palasom, čini se da su Del Boj (Dejvid Džejson) i Redž Troter (Rodnijev otac, igrao ga Piter Vudtorp) po navijačkom opredeljenju „lavovi". Točnije, navijači Millwall-a.

O ovoj ekipi ćemo danas i pisati.

Ukoliko vam ime zvuči poznato, kao da ste ga negdje skoro čuli, niste pogriješili. Naime, prilikom terorističkog napada u Londonu, kada su islamski ekstremisti ušli u pab, umesto očekivane vriske i panike, zrakom se prolomio poklič „Je**te se, ja sam Millwall", nakon čega je Roj Larner uleteo među teroriste i izazvao pravu zabunu, zbog koje je broj žrtava bio znatno manji - ubijeno je sedam, a ranjeno oko 50 osoba, među njima i Larner, koji je, inače, uhićen prije 15 dana zbog rasističkog ispada.

A upravo su navijači glavne „zvijezde" ovog tima.

Još tijekom utakmice koji je odigran davnog 17. rujna 1906. godine na „Apton parku" između Mllwalla i West Hama zabilježeni su neredi na utakmici, i to ponajviše zahvaljujući startu tadašnjeg desnog beka „čekićara" Lena Džarvisa nad Alfom Dinom, krilom Millwalla. Kako je Džarvis prošao bez opomene, a Millwall u tom momentu već bio bez dva igrača, usljedila je ludnica, pa je, prema pisanju lista „East Ham Echo„,došlo do velikog broja tuča na tribinama.

No, to nije sve, jer „lavovi" su tek hvatali zalet.

U narednim godinama navijači Millwalla su velikim brojem izgreda svoj tim definitivno stavili na nogometnu mapu ne samo Engleske, već i Europe, pa su u nekoliko navrata čelnike lige terali da stadion „Stara Jazbina" ( „Old Den" - u to vrijeme samo „Jazbina", od 1993. godine igraju na „Novoj Jazbini„) zatvaraju, i to 1920. na dvije nedjelje zbog napada na vratara Njuport Kauntija, kada je čuvar mreže ovog tima, nakon salve uvreda, uletio među navijače i završio bez svjesti, na podu, a potom i 1934. na isti period zbog pravljenja nereda na gostovanju Bredfordu u „Park Aveniji"... Usljedila je mala „suša", da bi 1947. i 1950. stadion ponovo dvije nedjelje bio prazan, i to zato što su navijači Millwalla suce čekali u zasedi i napadali ih.

Status legendarnih posebno imaju dvije priče.

Naime, 1965. godine navijači Millwalla su pratili svoj klub na gostovanju Brentford u okviru Divizije 3. Trijumfovao je Millwalla sa 2:1 tog 6. studenog 1965, a dobar dio zasluga ide na „dušu" navijača, koji su na teren ubacili, vjerovali ili ne - bombu.

O tome je pisao Džim Neš, jedan od navijača Millwalla, za „Anale CBL magazina":

- U to vrijeme imali smo dva velika neprijatelja, protivničke vratare i suce. Tada je za Brentford branio pomalo „fensi" vratar po imenu Čarli Čik Brodi. Kako bismo ga poremetili, odlučili smo da „batalimo" novčiće i da ubacimo nešto malo „ukusnije". Jedan od članova „ekipe" našao je staru ručnu bombu među stvarima svog oca iz II svjetskog rata, i tako smo skovali plan koji će pošteno preplašiti Brodija...

I uspjeli su u tome, pošto su fotografije sa meča ubrzo obišle svijet, a u novinama su na naslovnim stranama stajale riječi - „Ručna bomba šokirala nogomet!".

Druga priča je vezana za pokušaj da kidnapuju suca Lea Kalahana iz Velsa.

Kalahana su navijači Millwalla već neko vreme držali na oku, pošto je nekoliko golova u posljednjim minutima poništio ovom timu, a propustio je par prilika i da svira penal, zbog čega je donjeta odluka da se Kalahan zaplaši.

Kako su suci u to vrijeme putovali vlakom, nije bilo teško pogoditi u kom će biti Kalahan, pa je nakon meča na kom je ponovo poništio gol Millwallu, usljedila „odmazda".

Navijači su sačekali da se Kalahan ukrca u vlak za Cardiff, nakon čega su ga pratili bez klupskih obilježja. Ideja je bila da propusti posljednji vlak za mjesto u kom je živio, Mertir Tidfil.

Došli su do Kalahana kada je napustio vlak u Cardiffu, i pozvali ga da im se priključi u praznom vagonu, kako ne bi bio napolju na hladnoći. Kada je Kalahan prihvatio, „banda" iz Millwalla je iskoristila situaciju, pa je naredno jutro dočekao vezan, a tifozi Millwalla su mogli da sretno dočekaju jutro, znajući da su stavili do znanja omraženom arbitru da se sa „lavovima" nije igrati.

A onda je svanulo jutro...

Kako nisu provjerili kada imaju vlak za London, ni navijači Millwalla nisu uspjeli da se vrate te večeri, pa je noć protekla u slavlju, ali na stanici u Cardiffu.

Ipak, prve novine su donjele priču koja je na prvi pogled zvučala bizarno, a koja je pričala o „huliganima koji su oteli računovođu iz Glazgowa, vezali ga i zatvorili u vagon na postaji u Cardiffu".

Ispostavilo se da nisu uspjeli da spriječe Kalahana, a umesto njega u vagonu, vezan, bio je čovek koji nije imao direktne veze sa nogometom.

Poslje ovog događaja, redali su se problemi, a haos je otišao toliko daleko da je 1978. godine Bobi Robson, tada menadžer Ipswicha, nakon utakmice koja je više puta prekidana zbog nereda, izjavio:

- Policija je trebalo da koristi bacače plamena.

Četiri godine kasnije, tadašnji prvi čovek tima Alan Torn prijetio je da će ugasiti klub zbog nasilja nakon poraza u FA kupu od Slau Tauna.

Već 1985. Millwall je ponovo u centru pažnje, ovog puta zbog tuče na Kenilvort Roudu, stadionu Lutona, gde je u šestoj rundi FA kupa susret završen 1:0 za Luton, a „lavovi" tijekom čitavog dana izazivali incidente.

Posljednji put kada su navijači Millwalla, poznati i kao „Bushwackers" (možda bi najbolji prevod bio „Odmetnici"), prije nevjerojatnog Larnera, privukli pažnju na sebe, bilo je prilikom gostovanja West Hamu na „Apton Parku" 2009. godine, kada je jedan navijač Millwalla izboden, a preko 20 osoba povređeno.

Što se sportske strane tiče, ekipa osnovana pre 132 je najveći dio svoje povijesti provela u nižim ligama, mahom u drugom ili trećem rangu, a najveći uspjeh Millwalla je zabilježen u sezoni 1988-89, kada je završio kao 10. na tabeli tadašnje Divizije 1 (sadašnja Premijer liga), da bi naredne sezone ispao u Diviziju 2.

Kada su europske utakmice u pitanju, Millwall je odigrao samo jedan dvomeč, i to u sezoni 2004-2005, pošto je u finalu FA kupa poražen od anchester Unteda 3:0. Kako je United osigurao Ligu prvaka, Millwall je završio u Kupu UEFA, gdje je u prvom kolu ispao od Ferencvaroša sa 4:2.

Najviše mečeva za klub odigrao je Beri Kičener, 586, u periodu od 1966 - 1982. Najbolji strelac u povijesti kluba je Nil Heris, aktualni menadžer tima, koji je sa 138 pogodaka u svim natjecanjima nadmašio Tedija Šeringema (111).

Ujedno, Šeringem i Tim Kejhil su dva najpoznatija nogometaša na europskom nivou koja su nosila dres ovog tima.

Naredne sezone Millwall će igrati u Chamiponchipu, uz nadu da mogu da se, poslje skoro dva desetljeca, izbore za povratak u elitu i da, po prvi put od osnivanja Premijer lige 1992. godine, zaigraju za titulu prvaka Engleske.

Pa tko zna, ako je mogao Lester... Uostalom, oni imaju nešto što drugi nemaju - duh Del Boja i čuvenu „U ovo vrijeme sljedeće godine..."