Stjepan je živio za Cibaliju... U najdražem dresu je i sahranjen

Rijeka se ljudi slila sa svih strana na gradsko vinkovačko groblje kako bi posljednji put pozdravila neviđenog borca.

Stjepan je bolovao od cerebralne paralize. Oštećenja mozga su učinila to da je bio gotovo potpuno nepokretan, nije mogao sam jesti ni piti. Bio je potpuno ovisan o pomoći drugih, ali mentalno je bio potpuno zdrav.

Nadao se da će postati golman, pored svoje Cibalije volio je i škotski Celtic, a jedina dva dana u godini u kojima nije pričao o nogometu i svojoj ljubavi jesu obilježavanje genocida u Srebrenici 11. srpnja i dana u kojem je pao Vukovar, 18. studenog.

Bio je jako socijalno osjetljiva osoba i veliki domoljub, kaže nam Stjepanov otac Ivica te dodaje kako njegova znatiželja nije imala granica. Sve ga je zanimalo, o svemu je imao svoj stav.

- Nikada nije očajavao zbog svoga stanja. Na pitanje kako je, odgovorio bi najčešće 'dobro'. Kada je bilo jako teško, odgovor bi bio 'tako, tako', a kada bi bilo neizdrživo (i samo gledati njegovu patnju, a kamoli proživljavat) zavapio bi 'Isuse pomozi' - prisjetio Ivica.

'Što mi život nikad nije dao...'

Ako ste ikad posjetili utakmicu Cibalije u Vinkovcima, dobro vam je poznata navijačka pjesma 'Što mi život nikad nije dao, u tebi sam pronašao ja...'.

Riječ je o djelu vinkovačke grupe TheKarambol i u spotu te pjesme pojavljuje se i Stjepan.

- Nakon što smo u posljedjim trenucima poraženi od Dinama 3-4 gdje smo prosuli skoro dobivenu utakmicu, šetali smo ispod zapadne tribine i ja sam u glavi vrtio tu pjesmu i Stjepanov život. Baš kada sam povezao to jedno s drugim, prilazi nam (tada meni nepoznat) muškarac i razgovara sa Stjepanom o utakmici. Bio je to gospodin Marko Zeljković koji Stjepana poznaje iz ustanove 'Mala Terezija' dok je radio tamo kao volonter. Kako se počeo baviti režijom spotova, požalio se da nema ideju za spot pjesme TheKarambola - Što mi život nikad nije dao. Ma, sam nas je Bog toga dana spojio. On je odmah kontaktirao Vladimira Bakarića iz benda, inače velikog Ultrasa i sve je dogovoreno u pet minuta. Stjepan je živio po tekstu pjesme, a pjesma je opisivala njegov život - opisuje Ivica.

Prvo Cibalia, onda sve ostalo

Stjepan je bio veliki vjernik i svakodnevno se molio.

- Prikazivao je molitve za svakoga i za svašta, ali baš nikada za svoje zdravlje. Tu činjenicu nikada nisam mogao u potpunosti shvatiti. Najčešće se molio za opstanak ili povratak Cibalije u Prvu ligu, za zdravlje mnogih znanih i neznanih ljudi, za ublažavanje posljedica elementarnih nepogoda - prepričao nam je Ivica pa otkrio kako je Stjepan savladao neke predmete.

- Kao i svi, neke predmete je volio manje, neke više. Volio je matematiku, a prve matematičke radnje je savladao zahvaljujući kalkulacijama o mogućim osvojenim bodovima Cibalije.

Relativno rano zamijenio je 'Pokemone' nogometom i taj mu je sport pružao zadovoljstvo.

Susret s Bilićem

Prvu utakmicu uživo gledao je 4. svibnja 2002. kada je za vrijeme života s obitelji u Slavonskom Brodu otišao pogledati utakmicu Marsonije i Dinama.

Pratio je kako se zagrijavaju tadašnji juniori 'modrih', Eduardo i Niko Kranjčar, ali niti Marsonia niti Dinamo nisu mogli kupiti Stjepanovu ljubav.

Posebno je emotivno bilo kada ga je posjetio tadašnji izbornik reprezentacije Slaven Bilić.

- Slaven je nekoliko minuta šutio držeći ga za ruke. Poslije u razgovoru pitao je: 'Ima li išta na svijetu što bi mu moglo pomoći?', misleći pritom kako bi on bilo kakav odlazak negdje dalje financirao. Rekli smo da za Stjepanovo stanje nema pomoći nigdje drugačije nego ovdje. Upitao je on i Stjepana treba li što, a on mu je odgovorio: 'Igraj 4-4-2'. Stekli smo tako prijatelje i u tadašnjoj reprezentaciji pa je nemali broj puta bio sa Kovačima, Šerićem, Srnom - prisjetila se Marijana.

Tamo gdje ljubav počinje

Na svoj je rođendan 16. kolovoza 2003. poželio pogledati utakmicu Cibalije i Hajduka u Vinkovcima.

- Tadašnji trener Srećko Lušić je znao za njegovu strast i na naše iznenađenje (i iznenađenje sudaca) je omogućio fotografiranje na središtu terena sa cijelom momčadi. To je bilo popraćeno burnim pljeskom publike. Utakmicu smo izgubili, ali toga dana se rodila jedna ljubav. Ljubav do bola rekao bih - kaže nam Ivica pa se prisjeća anegdote.
- U Međugorju glasno pred Gospinim kipom iznosim svoje molbe za Stjepanovo zdravlje, a on dodaje 'I molimo te da Cibalia uđe u 1. ligu'. Zatim, nakon nekoliko dana nespavanja, a događalo mu se često da zbog grčeva ne može spavati, nakon niza molitvi rekao sam mu: 'Reci Stjepane Bogu svojim riječima što te muči i što želiš', a on kaže: 'Da Cibalia uđe u Prvu ligu'.

Najsretniji dan u životu

Ulazak Cibalije u 1. HNL krajem svibnja 2016. jedan je od najsretnijih dana u mladom životu junaka ove priče. Pod svaku cijenu je htio otići pogledati odlučujuću utakmicu kluba u lovu na elitno društvo, no roditelji nisu bili u mogućnosti zbog posla ispuniti mu želju.

Zahvaljujući upornosti, Stjepan je nagovorio majku Marijanu da zajedno s Ultrasima idu za Šibenik.

- Svi nakon škole idu na ekskurziju, zaslužio sam je i ja. Ja bih u Šibenik, nagovarao me. Nazvala sam vođu Ultrasa koji je prijedlog prihvatio i putovali smo 20 sati zbog dva sata utakmice, ali njemu je to značilo sve. Nikad nije bio sretniji. Danima nije skidao osmijeh s lica. Igrači su nakon utakmice odnijeli ga među njih - prepričala nam je Stjepanova majka Marijana.

Na toj je utakmici Cibalia potvrdila osvajanje Druge lige, a Stjepan je na poklon dobio dres klupskog kapetana, Frane Vitaića.

Također, iste godine je i mostarski Zrinjski bio prvak pa je njihov kapetan Danijel Stojanović rekao da titulu poklanja njemu te mu je dao svoju kapetansku traku.

Sahranjen u dresu svoje Cibalije

U dresu voljene Cibalije uz kapetansku traku Zrinjskog, Stjepan je poslije dva mjeseca sahranjen nakon što je izgubio borbu protiv teške bolesti.

- Kako smo u obitelji svi relativno mladi, nismo se nadali smrti, pa tako nismo razmišljali o grobnici. U trenutku smrti netko drugi je o tome razmišljao, moj tetak Stipa. Darovao nam je grobnicu, ali ne bilo kakvu... Stjepanov grob gleda na stadion Cibalije - kaže otac Ivica pa dodaje:

- Ispraćen je uz Cibalijine pjesme, nosili su ga Cibalijini igrači, a dok je spuštan u grob zapjevali su Ultrasi: 'Ako me jednom ne bude, ako se oči zatvore, ti znaj da još to se radujem'.

24sata.hr