FOTO/VIDEO  Sjećate li se što je Reno Sinovčić napravio Cibaliji?

Gordan Nuhanović, književnik i zaljubljenik u nogomet, odnosno ono što bi nogomet trebao biti - prvo je pomislio na ono što je Reno Sinovčić učinio Cibaliji 1999. na maksimirskom stadionu. Sinovčić je bio samo egzekutor - piše Nuhanović - ali njegova uloga u toj utakmici morala bi ući u udžbenike građanskog odgoja ili etike kao školski primjer korupcijskih radnji kojima je, kao što znamo, cilj bio dovođenje vrhovnikove Croatije na čelo prvenstva
Bio je lijep majski dan 1999. Iz maksimirske šume diskretno su režali tigrovi. Neki navijači iskoristili su dolazak u Zagreb kako bi posjetili zoološki vrt. Upitana tko će pobijediti u finalu kupa, sveznajuća panda navodno je na svoj karakterističan način izgovorila riječ 'Cibalija'. Poslije se ispostavilo da je mislila na moralnog pobjednika. Navijači Osijeka zauzeli su južnu tribinu maksimirskog stadiona, no specijalni vlak iz Vinkovaca je kasnio pa je Istok dugo zjapio poluprazan. A onda se začuo strašan huk s ulice; sudac Reno Sinovčić već je dao znak za početak utakmice, a Ultrasi su još pristizali iz raznih sokaka oko stadiona.

Danas, više od petnaest godina od toga dana, još me uvijek prođu žmarci tjeskobe kad se prisjetim utakmice finala kupa Cibalije i Osijeka. Iako su tribinom kolale glasine da je Osijeku politički vrh obećao pokal zato što je nesebično pomogao Croatiji da osvoji prvenstvo, običan čovjek, ljubitelj nogometa, teško se mirio s dirigiranim ishodom finala kupa. To su utakmice koje u svijetu imaju gotovo obredni značaj za nogomet. Demokratski karakter nacionalnog kupa ogleda se u mogućnosti da se svaki klub u zemlji, ma koliko siromašan bio, vine među zvijezde. Zato u kupu županijski ligaši ginu protiv prinčeva iz Dinama i Hajduka. U tim dvobojima sve je moguće, o čemu svjedoče brojna iznenađenja kako u povijesti hrvatskog, tako i jugoslavenskog kup natjecanja. Sjećam se da je Cibalija u polufinalu pobijedila Hajduk na Poljudu, iako se te sezone borila sa Zadarkomercom za opstanak u prvoj ligi. Osim toga, finale kupa Cibalije i Osijeka pratilo je milijun ljudi u direktnom tv prijenosu. U svečanoj loži sjedio je državni i sportski vrh. Rabuzinovo sunce čuvale su dvije snažne mažoretkinje. Svirala se himna. Kulturno-zabavni program vodio je Branko Uvodić, lično. Zbog svega toga činilo se da će o osvajaču kupa odlučiti igra, nadahnuće pojedinca ili možda samo neki sretni trenutak.

Odmah na početku Sinovčić je dosudio penal za Osijek. Golman Ibrahimović se bacio na pravu stranu i odbio loptu. Iz zoološkog vrta zavijali su vukovi. U tim trenucima činilo mi se da i oni slave. Pa ipak, kao simpatizer Cibalije moram priznati da je Osijek te sezone imao bolje igrače. U utakmicu su ušli kao favoriti. S druge strane, iscrpljeni teškom borbom za opstanak u ligi, igračima Cibalije preostalo je samo srce. Promašeni jedanaesterac naglo im je podigao moral i kako je utakmica odmicala sve su češće bili pred golom Osijeka. A onda se dogodilo čudo; gotovo iz nemoguće pozicije, prkoseći temeljnim zakonima gibanja tijela u prostoru, Jure Jurić ubacuje loptu u osječku mrežu. Dok su igrači trčali poljubiti strijelca, vidjelo se koliko su im noge teške. A čekalo ih je još 45 minuta nadmetanja s Osijekom, odnosno sa sucem Renom Sinovčićem, autorom jedne od najgorih epizoda u novijoj povijesti hrvatskog nogometa. Mučno je bilo gledati s tribine kako gura Cibaliju u poraz. Najprije je u dvije minute dao dva žuta kartona jednom napadaču. Zatim je izbacio i drugoga. Nitko od preostalih osam igrača u polju nije se usuđivao startati na protivnika. Običan dodir mogao je značiti odlazak u svlačionicu. Još se i sada sjećam Goje Meštrovića, tada već veterana Cibalije, kako hoda po terenu kao po jajima. Poslije mi je rekao da su mu igrači Osijeka, kao kapetanu, nakon utakmice prilazili i ispričavali se. Vjerujem da je svima bilo neugodno. Ali, čak i tako desetkovana momčad Cibalije izdržala je do 90. minute, iako ni to nije bilo dovoljno. Sudac je uporno odbijao svirati kraj. Uskoro više nitko nije znao dokle će se igrati. Stadion je zamro. Nisu se čule ni životinje u zoološkom vrtu, tek pucketanje sjemenki među zubima. Umjereni promatrači kažu da je Osijek izjednačio u 98. minuti. Odmah nakon toga Sinovčić je označio kraj. U produžecima Osijek je, dakako, pobijedio.

Hapšenje i moguće suđenje Reni Sinovčiću podsjetilo me je na tu davnu epizodu s maksimirskog travnjaka. Iako je Sinovčić bio samo egzekutor, njegova uloga u toj utakmici morala bi ući u udžbenike građanskog odgoja ili etike (ukoliko taj predmet još uopće postoji) kao školski primjer korupcijskih radnji kojima je, kao što znamo, cilj bio dovođenje Croatije na čelo prvenstva. Istina, Cibalija nije ni Dinamo ni Hajduk. Iza nje ne stoje medijski lobiji, komentatori, sociolozi... Tako da se nitko nije suviše uzrujao zbog nekog tamo grada i njegovog kluba s rubu države. I to je možda ono još gore od same krađe na utakmici. Jer ako je točno da je nogomet zrcalo društva, onda se u finalu kupa iz '99. ogledao zastrašujući princip funkcioniranja društva po kojem oni mali i neumreženi mogu računati samo na brutalnu silu moćnika.

Pred očima još imam sliku završne ceremonije: državno izaslanstvo cinično aplaudira pobjednicima, tamburaši, dodjela pokala... Igrači Cibalije u prugastim, plavo-bijelim dresovima i sa spuštenim štucnama jedva stoje na nogama. Pamtim stadion užaren od gnjeva. Bilo je i onih koji su plakali. Ja sam otišao preko u zoološki vrt potražiti utjehu među majmunima. Kasno navečer krenuo je i navijački vlak za Vinkovce. Čak i danas, nakon toliko godina, po fasadama je moguće vidjeti grafite 'Kup je naš'. U kolektivnoj memoriji grada poraz se pretvorio u moralnu pobjedu. Što je slaba utjeha u društvu koje na moral gleda kao na relikt iz prošlih vremena.

tportal.hr