NOGOMETNI REPREZENTATIVAC IZ RUNOVIĆA Sa 14 sam naučio voziti traktor, a i dan danas volim ići u polje

Premda je imao samo nekoliko slobodnih dana na kraju godine, nogometaš Kristijan Jakić (27) uspio ih je maksimalno iskoristiti. Nakon što je u svojim Runovićima u blizini Imotskog nazdravio s obitelji - roditeljima Ivicom i Milenom, mlađim bratom Silvijem te sestrama Anom i Kristinom - automobilom je došao u Zagreb.

Hrvatski nogometni reprezentativac tu je živio dok je igrao za Lokomotivu i Dinamo, a prije nego što se odselio u Njemačku, gdje je nedavno potpisao novi ugovor s Augsburgom. Kao jedan od najblistavijih trenutaka u "vatrenoj" trupi pamti asistenciju Jošku Gvardiolu za gol na utakmici protiv Portugala u Ligi nacija u studenom. Nakon toga dobio je brojne pohvale na račun svoje igre, no jednako vještim pokazao se i u ulozi modela na Glorijinom snimanju.

Po čemu ćete pamtiti prošlu godinu?
- Svega je tu bilo. Početak godine nije bio dobar jer nisam baš igrao u klubu, bio sam ozlijeđen, a kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve bolje i bolje. Počeo sam igrati i na kraju mi je ostao najveći žal jer s reprezentacijom nisam otišao na Europsko prvenstvo u Njemačku. Na sve ostalo ne mogu se požaliti, potpisao sam novi ugovor s Augsburgom, ponovno sam dobio poziv za reprezentaciju, zdravlje me dobro služi, obitelj je dobro...

Kako je sve krenulo s nogometom?
- Nogomet sam počeo trenirati sa šest godina. Prvi klub mi je bio NK Mračaj Runović, u Runovićima sam i odrastao. Mi djeca većinu smo vremena provodili na ulici. Od jutra do sutra, kako se kaže. Kao dijete bio sam jako živahan, nisam imao mira, uvijek sam nešto morao raditi, nekamo ići, nisam mogao sjediti kod kuće. Ali bio sam dobar, nisam se tukao. Ironija, nekad se djecu tjeralo u kuću, a danas ih se ne može "istjerati" van. Imao sam lijepo djetinjstvo, u prirodi, prijatelje s kojima sam i danas dobar.

Čime vam se bave roditelji?
- Poljoprivredom, ali danas samo za kućne potrebe. Dok je djed Ljubo bio živ, s kojim sam bio povezaniji nego s ocem, obrađivale su se loze, radilo vino. Svako jutro sjelo bi se na traktor, ja sam ga počeo voziti s 14 godina, išao s djedom u akciju. Super mi je da sam kao mali išao u polje, sadio krumpire. I dandanas to radim kad dođem kod svojih.

Kakav ste bili učenik?
- Najiskrenije, školu nisam volio. Jedino mi je bio zanimljiv tjelesni. Takva mi je bila ekipa, samo se loptalo. Paralelno sam počeo trenirati nogomet. Otac mi je bio nogometaš i vidio je u meni potencijal. Ne mislim da sam bio posebno nadaren, ali imao sam potrebnu prgavost i nikad se nisam predavao. Nakon pionira preselio sam u Split. Ondje sam zaigrao za istoimeni klub, upisao srednju Ekonomsku školu. U Splitu mi živi sestra koja mi je puno pomagala, čak mi je i auto posuđivala. Split je lud grad, totalna suprotnost od Zagreba: jedan dan viču na tebe iz dragosti, drugi dan se posvađate pa se treći mirite.

Često ste se svađali dok ste bili u Splitu?
- Sto puta. I s trenerima i susjedima. Ali sutra - kao da se ništa nije dogodilo. Inače sam temperamentan i volim kad mi se sve kaže u lice.

Karijera vas je poslije vodila u Zagreb.
- Počeo sam igrati za Lokomotivu, iz koje sam nakratko otišao u Istru, gdje treneru nisam bio u planu. To mi je dalo još veći motiv da zapnem, zbog čega me uvrstio u početni sastav. Povratak u Zagreb me malo "zaveo". Počeo sam više izlaziti, pa djevojke... Prijelomno je bilo kad mi je puknuo kvadriceps, to mi je bio znak da ne može više tako - ni izlasci ni druženja. U tom trenutku mi je karijera bila dovedena u pitanje. Liječnik se nije odlučio za operaciju, išli smo na prirodno zacjeljivanje mišića. Odlazio sam na masaže i tijekom četiri mjeseca mukotrpnog rada kroz treninge u bazenu i druge - situacija se popravila. Nakon toga u potpunosti sam se odlučio posvetiti nogometu. Puno sam se preispitivao, svoj način života, od prehrane do izlazaka, a rad i upornost odveli su me u Dinamo, a potom u Njemačku - prvo u Eintracht Frankfurt, onda u Augsburg.

Kakav je život u Augsburgu?
- Kažu da je više nalik talijanskom nego njemačkom gradiću. I jest, pogotovo kad je sunčan dan. Trgovi su tada puni. Što se tiče društvenog života, mirno je, nema nekih klubova, ni toliko druženja.

Jeste li naučili njemački?
- Znam se sporazumjeti. Kod nas u klubu se komunikacija najviše bazira na engleskom jeziku, a najviše se družim s Hrvatima.

Kako gledate na novac?
- Ne znači mi ništa.

No, ipak ode negdje...
- Ma da. Ne kažem da ga rasipam, ulažem u nekretnine, i to u Zagrebu, koji je također moj dom. Mislim da su to dobre investicije, pogotovo kad danas, sutra dobijem djecu. Obožavam satove, volim skupljati i sličice: NBA i Pokemon su mi najzanimljivije, a skupljam i autiće Hot Wheels. Imam i impresivnu kolekciju dresova suigrača, od dečki iz reprezentacije, te iz Manchester Cityja koje mi je pomogao nabaviti prijatelj Joško Gvardiol.

Kakav su vam dojam ostavile Njemice?
- Problem je jer sam navikao na najljepše žene na svijetu, a to su Hrvatice. Za početak, ne sviđa mi se modni stil Njemica. Navikao sam na lijepe žene sa stavom. A takvih u Zagrebu i Dalmaciji ne nedostaje.

Kako ste upoznali sadašnju djevojku, vizažisticu s kojom ste protekle četiri godine?
- Na moru dok je bila s prijateljicama, a ja s ekipom. Svidjela mi se na prvu. Javio sam joj se preko Instagrama, tri mjeseca mi nije odgovarala. Priznajem da sam zbog toga bio malo nervozan. Ponovno sam joj poslao poruku i pomislio - tko čeka, taj dočeka. Napisao sam joj da je lijepa... I nakon toga smo se počeli dopisivati, poslije otišli na večeru. Odmah smo kliknuli, ali nije se htjela vezati za nogometaša jer mi često putujemo, a i nismo na dobrom glasu po pitanju cura. No, vjerujem da sam u međuvremenu odagnao sve njene sumnje. Valjda ne bi bila sa mnom četiri godine da nisam.

Što vam se sviđa kod nje?
- Povučena je, ali zna se zauzeti za sebe kad treba. Jako je radišna, otvorila je svoj salon za šminkanje. Iako zajedno živimo u Njemačkoj, sama je sve financirala. Ništa me nije tražila. Zna da sam tu za nju što god joj treba.

Zašto ne želite otkriti njezino ime?
- Iskreno, teško je biti djevojka nogometaša. Znam da su neke veze mojih kolega propale zbog uvreda koje su njihove djevojke dobivale na društvenim mrežama na račun hodanja s nogometašem.Imate li u planu vjenčanje?
- Da. Kad se to dogodi, svi će znati.

Što predstavljaju vaše tetovaže?
- Svaka je s posvetom. U protivnom ne bih stavljao ništa. Imam motiv bakinih ruku, djedovu sliku na prsima, jedan tekst posvećen njemu, dvije ruže i suzu. To je također posveta djedu. Imali smo našu priču. Tu su i trofej Europske lige, gladijator i tigar. Opisuju moj karakter.

Što si priželjkujete u ovoj godini?
- Zdravlje, to je najvažnije, jer ako njega imaš - sve će ti biti dobro.