Navijačka priča iz Zagreba: Koliko vas je došlo, je li itko živ ostao u Mostaru?
Ovaj puta navijačka put me odniijeo u Zagreb na utakmicu moje Hrvatske sa Srbijom, i tu ću utakmicu pamtiti cijelog svog života. Do ulaznice sam došao preko oglasnika, platio sam je 1200 kuna i nije mi žao niti jedne lipe što sam dao za taj dragocjeni komadić papira. U Zagreb sam otišao već u srijedu, a iz metropole sam se vratio kasno sinoć, pun utisaka i ponosan na naše Vatrene. Bio sam do sada na mnogo utakmica naše reprezentacije širom Europe, ali ovu euforiju još nikada nisam doživio.
Ne znam uopće ni kako je svim ljudima iz Mostara uspjelo doći do ulaznica, ali Zagreb je u petak bio Mostar u malom. Svakih nekoliko metara sreo sam nekoga dobro poznatog ili nekog maleđeg momka sa obilježjem Zrinjskog i Ultrasa. Moj prijatelj iz Zagreba kod koga sam odsjeo nakon par sati šetnje po Zagrebu me upitao: Pa koliko vas je ovo došlo, da li je itko živ ostao danas u Mostaru? Rekao sam mu da bi nas došlo još bar toliko da je bilo ulaznica, a čovjek nije mogao da vjeruje da mene više ljudi pozdravi na ulicama Zagreba nego njega koji je rođeni Purger.
Šetajući tako po centru Zagreba slučajno smo naišli na onu sada već čuvenu scenu koju su prenijeli hrvatski mediji, i u kojoj po njima skupina navijača iz Ljubuškog pjeva pjesme o ubijanju i klanju. Ta skupina koja je pjevala pjesme bila je pomiješana, i novinar koji je je prenio namjerno je spomenuo Ljubuški, a zaboravio je spomenuti navijače iz nekoliko gradova Hrvatske čiji su transparenti bili uz onaj iz Ljubuškog. Mediji su čudo i sada u potpunosti shvatam riječi Marina Topića napisane na Vašem portalu o tome da je Hrvatska posljednja komunistička zemlja na ovim prostorima. To je ova vrhuška pokazala i dokazala kontrolirajući medije, i u kojima objavljuju svoju istinu, te vode rat protiv neistomišljenika. Ono što nam oni serviraju u stvarnosti nema nikakve veze sa istinom.
Ljudi iz Mostara, ali iz cijele Hercegovine potvrdit će vam da su se u Zagrebu osjećali dobrodošli od navijača iz svih dijelova Hrvatske. Ja osobno da sam imao 100 dresova Zrinjskog sve bi ih prodao, te bi se iz Zagreba vratio punih džepova. Ovako ostao sam i bez onoga koga sam ponio na sebi jer sam ga naprosto morao pokloniti mom domaćinu, ali je zato Zrinjski dobio jednog navijača u Zagrebu.
Kretajući se prema stadionu svi mi smo disali kao jedan. Nitko nikoga nije pitao odakle je, svi smo bili složni kao one godine kada je naša Hrvatska bila napadnuta od strane agresora. U boj, boj, odjekivalo je zagrebačkim ulicama, sav sam se ježio od tih povika, i drugih navijačkih pjesama koje veličaju Lijepu našu.
Utakmicu sam pratio sa južne tribine, ali ovaj puta sve tribine su bile navijačke. Takvo navijanje i euforiju nisam još nikada u dugoj navijačkoj karijeri doživio. Vrhunac svega su golovi naših Mandžukića i Olića, nakon kojih je sve proključalo. Znao sam da to znači našu pobjedu, i znao sam koliko to znači svima u Hrvatskoj, posebno Vukovarcima i mojim Mostarcima koji su još uvijek na prvoj crti obrane.
Volio bih u tim trenucima da sam mogao biti istovremeno i na Maksimiru, i u Mostaru, ali nažalost to nije bilo moguće. Svejedno bio sam siguran da se i u mom Mostaru slavi, sa istim onim žarom sa kojim mi slavimo u Zagrebu. Ne znam više ni sam kako sam dočekao kraj utakmice, niti kako sam izašao sa stadiona. Uglavnom sam se izgubio od svog domaćina koga sam pronašao tek nakon nekih satak vremena, i to zamislite u nekoj bkavani sa navijačima iz Hercegovine. Taj petak pamtit će Zagreb kroz povijest, isto tako što ću ga pamtiti i ja sam, skupa sa svima koji su imali sreću gledati uživo najbolju reprezentaciju na svijetu, koja opet ima sreću da ima najbolje navijače na svijetu.
Nemam više ništa za dodati, nego pozdraviti sve naše navijače, te zaželjeti našim nogometašima puno sreće u nastavku kvalifikacija.
hercegovina.info