Navijačka priča: Današnji Velež nema ništa zajedničko sa onim predratnim

Opet ću napomenuti da nisam navijač ni Veleža, ni Zrinjskog, nego sam samo opisao stvari onakve kakve jesu. Jedni me hvale za to što sam napisao, drugi to pobijaju, ali nažalost živimo u državi u kojoj svaka priča ima dvije istine.

Već sam u prvom tekstu napisao da sam bio žestoki navijač Veleža. Bio mi je i otac, pa je to valjda prelazno. Sjećam se kao dječak utakmica koje su na stadion pod Bijelim Brijegom privlačile tisuće gledatelja. Tih godina naljepši nogomet u bivšoj državai igrao se upravo u Mostaru. Velež je bio simbol većine mostaraca, to ne treba kriti i ponosan sam što sam bio dio toga kluba. Onda je došao rat, ja kao dijete iz mješanog braka nisam se mogao svrstati ni na jednu stranu i izabrao sam odlazak u izbjeglištvo. Neću o tim danima, bilo je teško svima, ali sam i dalje nosio Velež u srcu.

U izbjeglištvu sam prvih nekoliko godina rado dolazi na skupove koji su organizirani da se pomogne Veležu. Drago mi je bilo sresti poznata lica i prisjetiti se prošlih dana, a ujedno i maštati o povratku u svoj Mostar. U inozemstvu sam se i oženio, i dobio djecu. Kao što je moj otac prenio na mene ljubav prema Veležu, tako sam i ja htio prenijeti na svoju djecu. Putem interneta povezao sam se sa mnogima, a nekoliko mojih predratnih prijatelja pričalo mi je da Velež nije onaj isti klub za koji smo ne tako davno skupa ginuli. Isprva nisam baš povjerovao u te stvari, ali onda sam preko interneta vidio slike navijača Veleža sa turskim zastavama, došao sam i do snimka gdje se na stadionu pozdravlja islamskim pozdravima.

Bio sam u najmanju ruku razočaran tim saznanjima, a moji prijatelji su me uvjeravali da je to samo radi toga da se vadi mast susjedima preko Neretve. Došao je i dan mog povratka u Mostar sa cijelom svojom obitelji. Ubrzo sam na poziv prijatelja otišao na utakmicu Velež-Široki Brijeg, i to je bila moja prva, ali i zadnja posjeta Vrapčićima. Bili smo na „normalnoj" tribini i nije mi jasno otkuda toliko mržnje običnog navijča prema protivnicima iz Širokog. Teško je riječima opisati sve psovke upućene gostima sa Širokog, a „moj" Red Army pozivao je na klanje i ubijanje.

Neugodno iznenađen i šokiran shvatio sam da taj Velež nema ništa sa onim za koji sam ja navijao. Klub nisu Uprava i igrači, nego navijači, a ja nisam vaspitan da budem rasistički nastrojen prema bilo kome. Pokušao sam to objasniti mojim prijateljima u dijaspori, ali oni očito još žive u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Danas mi je žao svake marke koju sam dao na Crvenim večerima za klub koji nije moj, ali svaka škola u životu se plaća. Sve ono što su tada govorili za Zrinjski i njegove navijače mogli su komotno reći i za sebe. Koliko je god Zrinjski nacionalni klub, toliko je i Velež, samo je razlika u tome što prvi to priznaju, a ovi drugi to kriju. Drago mi je da sam bio na nedjeljnoj utakmici pa sam se još više uvjerio da je to tako.

Onaj tko ne želi pogledati istinu neka zatvori oči, i neka nastavi život u prošlosti koja se nažalost neće nikada vratiti. Ja na svoju djecu neću prenijeti ljubav prema klubu koji nije moj. Klub mog oca i mene nažalost više ne postoji.

Sportski pozdrav uz želju da svi naredni derbiji prođu bez izgreda i incidenata. Ovaj grad je konačno zaslužio malo mira.

hercegovina.info