Navijačica Posušja: Ja želim veselje i sreću na svom Mokrom Docu

Možda jer to zaslužuješ, možda samo jer sam previše tada bila sretna, zbog tebe. Odavno već poželim vratiti kraj 1990tih i početak 2000-te.Tada sam bila najsretnija. Vjerojatno najljepše vrijeme mog djetinjstva. Činilo mi se da su tada bas svi bili sretni. Grad je bio pun divnih nasmijanih lica, djeca su bila djeca, a ljudi ljubazni i zadovoljni. Bar u nevinim dječjim očima.

Nedjelje i Mokri Dolac bila su najveća radost .Značilo bi da će me tata staviti u krilo, a ja ću moći bolje vidjeti "one naše". Naravno da su u dječjim očima ti dolje bili heroji. Nisam znala ni jednog nogometaša ,kao što ni danas ne znam, ali je odlazak na utakmicu značio ponos. Možda zbog onih isti "djedova" koji bi nasmijavali tri reda ispred i iza sebe. Imali smo uvijek isto mjesto i iste ljude oko sebe. Kod istog strike bi kupili kokice (zamisli što kokice mogu značiti)a vrh svega je bila narukvica koja svijetli ,kada je staviš u led.

Roditelji su mi usadili tu ljubav prema gradu i klubu. Ne znam što je se dogodilio i kada točno sam prestala ići na utakmice. No znam da me vrati u djetinjstvo svaki put kada prođem pokraj njega. Svaki put zadrhtim ,jer znam koliko mi je značio odlazak na stadion. Ne znam, da li sam ikada kasnije bila tako sretna, kao tih nedjelja na stadionu uz ljude u kojima vidiš žar i ljubav prema klubu. Danas je sve drugačije. Ja sam odrasla, a grad je prazan. Posušje odavno nije ono sto je bilo nekada. Neki novi klinci sa tatama dolaze na utakmice koje nemaju onu žar i navijanje neki novi dečki igraju za naš klub. Sve više ljudi nije sretno, nit ljubazno, nit je ovdje. Grad oživi 2 put godišnje, a najveće događanje je šetnja maturanata kroz grad. Ja ne želim to! Ja želim veselje i sreću na svom Mokrom Docu. Recimo svake nedjelje želim da ljudi budu sretni, želim da tribine budu pune djece, koja su sretna jer su tu sa tatom i provest će najljepših 90 min u tjednu.

Zar je baš sve moralo danas biti drugačije?

Zar nismo mogli ostati zatvoreni u vremenu kada je sve bilo puno jednostavnije i ljepše. Kada su obitelji bile na okupu, ljudi zaposleni, grad pun, a na stadionu klinci koji čekaju svoj red za kokice.

Ovo je i dalje onaj isti nas grad, stadion je i dalje naš ponos, ali ponos kojeg briga samo par ljudi. Politika je totalno zaboravila i uništila svoj ponos. Važniji su golf tereni i drugi sportovi od tebe voljeni moj. Nemojte zaboraviti da trebamo jedni druge, a grad nas. Trebaju nas i ovi novi momci, koji brane boje našeg grada. Da dragi predstavnici političke vlasti, brane boje našeg grada. Ne možemo vratit vrijeme, ali možemo pokušati biti sretni kao tada .Barem u nevinim okicama neke nove dječice koja sanjaju svoj klub i na slikama i mislima hodaju na ispunjenom i sretnom Mokrom Docu.

I vratite onog striku sa kokicama!

HŠK Posušje