Leteći Mostarac obožava rodni Mostar, a drag mu je i Hajduk

Tko je nogometni junak koji je jedini u povijesti obranio gol neosvojivom Gerdu Mülleru? Obožava rodni Mostar, nogometne klubove Velež i Herthu Berlin, a drag mu je, kako nam je kazao, i Hajduk i umirovljeni hajdukovci s kojima je i danas u kontaktu.

Sigurni smo da vam je odmah na pamet pao neponovljivi Enver Marić, koji na travnjaku nije aktivan od 2011., a sada sa suprugom Mirelom u Berlinu uživa u svojim umirovljeničkim danima. Put nas je odveo u njegov omiljeni Mostar kako bismo razgovarali s ovim bivšim vratarom koji je ostavio značajan trag u povijesti nogometa.

Godine 1973., uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, proglašen je najboljim nogometašem tadašnje Jugoslavije.

Bili smo nestrpljivi pa smo ga prije "ozbiljnijeg" razgovora upitali sjeća li se još svoje spektakularne obrane penala Gerdu Mülleru.

- Sjećam se toga kao da je bilo prije sekunde. To je bilo 9. svibnja 1973. godine, na prijateljskoj utakmici Njemačke i Jugoslavije u Münchenu. Jugoslavija je pobijedila s 1:0 razlike, gol je zabio Bajević, moj kolega iz Veleža, a ja sam obranio penal Gerdu Mülleru. To je jedini penal koji je on u svojoj karijeri promašio. On je uistinu bio čudo.

- Sjećam se, padala je kiša, a stadion je bio pun. To će mi cijeloga života ostati u sjećanju, taj neopisivi osjećaj sreće. To mi je jedno od najboljih sjećanja iz moje karijere. Tu je i famozna utakmica protiv Španjolske u Frankfurtu, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974. godine, kad smo pobijedili s golom razlike.

Odakle uopće ljubav prema nogometu?

- U Ulici Stjepana Radića u Mostaru, gdje sam živio, svi su igrali nogomet, pa tako i ja. Blizu mene stanovao je Ivica Ćurković, nekadašnji golman Veleža i reprezentacije Jugoslavije. Kao dijete, svaki sam dan igrao nogomet u dvorištu i zamišljao da me on gleda, a čovjek me uopće nije vidio.

- Ja bih se po cijele dane bacao i zamišljao da me gleda moj uzor. Nekoliko godina nakon toga, na jednoj utakmici ja sam branio, a on mi je bio rezerva. Nisam mogao ni zamisliti da će mi moj uzor biti rezerva.

Kako je živjeti u Berlinu i otkada ste tamo?

- U Berlinu sam već od 1993. Svaka dva, tri mjeseca dođem u Mostar, malo se odmorim i onda natrag u Njemačku. Prve tri godine bio sam u Düsseldorfu kao trener vratara u Fortuni, a potom sam došao u Hertu Berlin, gdje sam bio trener punih 12 godina. Imao sam operaciju srca i onda sam zaključno s time 2011. otišao u mirovinu. Tako da sam od prvog dana mirovine na relaciji Berlin - Mostar. Ponekad odem kod sina u Ameriku.

Od nogometa i trenerske karijere oprostio se 2011. godine zbog zdravstvenih problema. Najteža životna utakmica bila je ona 2010., kad je doživio moždani udar samo dan nakon operacije srca. No, hrabro tijelo Letećeg Mostaraca ipak je izdržalo.

Kako je bilo oprostiti se od sporta i adrenalina?

- Cijeli sam život u nogometu, tako da mi stvarno nedostaje. Jednostavno, došao je kraj i čovjek mora prihvatiti takvo stanje. Ništa se ne može na silu. Ponekad odem pogledati trening Herthe Berlina i to je jedini doticaj s nogometom.

Kako provodite umirovljeničke dane?

- Mislim da je najveća kazna za čovjeka da ne radi. Ja još nisam naučio ništa ne raditi i ne mogu zamisliti takav način života. Ako nemaš bilo kakvu zanimaciju, onda je, po mojem mišljenju, život beznačajan. Ustanem, otiđem na kavu s prijateljima, dođem na ručak, popodne prošetam sa suprugom i onda ponovno kući.

Karijeru je započeo u FK Velež, gdje je došao u dobi od 13 godina i to je bio njegov prvi klub. Na svoj prvi ozbiljniji trening došao je na nagovor susjeda.

- Godine 1966. potpisao sam profesionalni ugovor i bio sam tu do 1976., pa sam dvije godine otišao u Schalke. Nakon toga sam se opet vratio u Velež i tu ostao do kraja karijere. Velež je u to vrijeme imao odličnu ekipu, igrali smo odličan nogomet, punili stadione, tako da je to nezaboravno iskustvo.

Enver Marić tvorio je ono središnje M u čuvenom mostarskom nogometnom triju BMV koji je u dresu mostarskog Veleža harao nogometnim terenima u bivšoj Jugoslaviji. Iza prvog slova krije se Duško Bajević, a iza posljednjeg Franjo Vladić. Zanimalo nas je gdje su oni sada i jesu li još uvijek u kontaktu.

- Bajević je trenutno u Grčkoj, radi kao sportski direktor u Ateni. Franjo Vladić nedavno je imao moždani udar, ali još se drži. U kontaktu smo i dalje se družimo. To su najljepše godine moga života i volim održavati kontakte s mojim bivšim dragim kolegama.

Kako je bilo podnositi slavu?

- Ozbiljno govoreći, to je sve prošlo u igri. Nije zbog prestiža, nego smo živjeli doslovce za taj nogomet. On nam je bio i doručak i ručak i večera. Doslovce sve! Igrali smo dobro, bili smo popularni, no nikada se nismo uzdizali u nebesa. Moram priznati, bio sam atraktivan. Duga kosa, bilo je obožavateljica, ali za mene je postojala samo moja jedina ljubav, sadašnja supruga Mirela.

Kada i gdje ste je upoznali?

- Moja supruga bila mi je susjeda. Poznajem je od malih nogu i oduvijek sam bio zaljubljen u nju. Prohodali smo i prije nego što sam postao "slavan". Vjenčali smo se 1971. godine, imamo dvoje djece i prekrasnu unučad. Jedan s obitelji živi u Mostaru, drugi je, također sa svojom obitelji, u Americi.

Otkrio nam je kako nitko nije naslijedio očev talent i išao nogometnim stopama, no mi smo obećali držati mu fige da barem koji unuk krene njegovim stopama.

- Nikad nisam forsirao svoju djecu. Roditelji obično svoje ambicije prebacuju na djecu, a ja to nisam želio. Neka svatko ide svojim putem i bavi se čime želi - kazao je ovaj skromni 70-godišnjak.

Je li velika razlika između današnjeg i prijašnjeg svijeta nogometa?

- Nema veze s vezom. U mnogo čemu se razlikuje, od načina treninga, zahtjeva, zarada, života, taktike... Ma u potpunosti je drugačije. Danas sve više nalikuje na biznis.

A kako se tada zarađivalo?

- Moram priznati, i prije su primanja bila dobra. Moglo se lijepo živjeti i steći životnu ušteđevinu. Ja sam uvijek bio od skromnijih tipova, koji se nisu razbacivali novcem i bahatili se.

Brojni nogometaši nakon karijere bace se u poduzetničke vode. Enver nije poznat po tome, pa nas je zanimalo je li ikada bio u doticaju s biznisom.

- Nikad nisam želio pokrenuti neki biznis. Ja bih sam sebe prevario, jednostavno nisam za to. Lijepo sam zaradio i zadovoljan sam onim što imam.

Tko su bili vaši uzori u kojima ste pronalazili inspiraciju?

- Ivica Ćurković i Žarko Barbarić, bivši golman Veleža, koji je bio najzaslužniji čovjek za moju karijeru. Zahvaljujući njemu sve sam to postigao.

Ispričajte nam neku anegdotu s terena...

- Često se sjetim kad mi je kolega Pantelić zabio gol sa sto metara. Ja sam valjda jedan od rijetkih golmana koji je primio gol sa sto metara, doslovce s gola na gol. To je bilo stvarno zanimljivo. Nakon utakmice zafrkavali su me da se slikam s Pantelićem. Ja sam kazao da to nije moja slabost, nego njegova bolja strana jer treba dati takav gol.

Čiji nogomet sad pratite i koji vam je klub omiljeni?

- Velež je moj najdraži klub, potom Schalke, pa Fortuna i Hertha. Gledam samo njemačku ligu i vjerujem u njemački nogomet, tako da ću na nadolazećem Svjetskom prvenstvu navijati za Njemačku.

Pohodite li nogometna prvenstva?

- Moram priznati da ne idem na njih, sve mi je to postalo dosadno. Kao što sam kazao, ponekad pogledam trening Herthe i to je sve.

Veže ga ljubav prema Splitu, Hajduku i bivšim hajdukovcima. Imao je i poziv da postane dio "bilih"...

- Nakon rata svratio sam do prekrasnog Splita da posjetim svoje kolege. Tadašnji trener Ante Biće Mladinić ponudio mi je da budem dio Hajduka, no ipak sam odbio zbog drugih obaveza. Bio sam odličan s brojnim hajdukovcima, među njima i s legendarnim Frfom, Jerkovićem, Šurjakom, Buljanom.

Za kraj smo ga zamolili da nam otkrije tajnu svojeg uspjeha i da savjet mladima koji žele postići svoj cilj.

- Trebate se angažirati i dati sve od sebe, jer od polovičnosti nema ništa. Osim toga, tu je i vaš trener koji će pravilno voditi vaš rad i učiniti vas naprednim. Samo hrabro - poručio je simpatični Mostarac.

Slobodna Dalmacija