Kako su braća Mamić ubila moj Dinamo

Glavna tema ovog dnevnika su Zdravko i Zoran Mamić te nazadovanje Dinama, odnosno pitanje svih pitanja: mogu li i dalje navijati za nogometni klub za koji navijam zamalo pet desetljeća, čiju modru boju držim mojim privatnim sportskim znakom? A počelo je davno, kada smo kao klinci sakupljali i "pikali" sličice nogometaša pod zidove zgrada i čija bi bila najbliža zidu, taj bi nosio sve sličice "ispucane" pod zid. Meni su najdraže bile sličice igrača u plavim dresovima, nogometaši su se zvali Irović (golman), Šikić, Braun, Crnković, Lipušinović, Čonč, Matuš, Šantek, Perušić... i kada bi se sličica "nalijepila" na zid, to je bio pun pogodak,  piše jutarnji list.

Neki su voljeli sličice igrača Hajduka, neki Crvene zvezde, neki Partizana, Sarajeva... Ostao sam vjeran Dinamu do danas, iako sam rano prestao ići na utakmice na maksimirski stadion. Naime, nakon jednog derbija nastao je stampedo pri izlazu, masa me ponijela preko Maksimirske ceste i letio sam bukvalno kroz živicu maksimirskog perivoja, sretan da mi se nije dogodila veća nesreća. Treće razdoblje navijanja vezano je uz radio i TV prijenose i rado pogledam TV prijenos utakmica u kojima igra Dinamo. Ali, zadnjih godina TV prijenosi me zanimaju sve manje, i ovaj aktualni iz Mađarske nisam gledao. Zašto?

Shvatio sam da je nogomet iskvarila, slično kao i društvo, pohlepa za novcem, da je nogomet samo odslika našeg slabo organiziranog i nepravednog društva, da su BBB navijači svojim agresivnim ponašanjem prešli granicu normalnog navijanja i da Dinamom upravljaju dva brata na način kao da je to njihova privatna prćija, odnosno kao da su oni jedini vlasnici kluba. Zdravka Mamića većina javnosti doživljava kao nesimpatičnog tipa, predstavlja se kao autoritet, moć iznad koje nema više moć. Mamić se razbahatio na najgori mogući način, a Zorana kao poslušnika starijeg brata.

Zataškavanje afere

To bahaćanje najbolje se primjećuje kroz česte smjene trenera Dinama - oni se mijenjaju kao košulje i kada je "pao" Velimir Zajec Zeko, kada je krenula priča o namještenoj utakmici finala Kupa između Dinama i Hajduka, a dva brata pokušavaju zataškati te afere, bombastično dovode Vahida Halilhodžića za najnovijeg trenera, jasno je da u svemu nema elementarne sportske i upravljačke logike, da o transparentnosti odlučivanja i moralu ne razglabamo. Prodavanje igrača u inozemstvo, zgrtanje na tim i drugim potezima ogromnog brda eura, kupnja jahte, gradnja vile, nedavanje ni lipice za porez u transferima, zatim vrijeđanje novinara i svekolike javnosti, bahat odnos baš prema svima oko Dinama i u njemu znak su za uključivanje svih alarma. Usput, kada bi se barem neuspješne političare u Hrvatskoj tako lako smjenjivalo kao trenere.

I mora se podržati navijače Dinama koji su odlučili ne dolaziti na stadione sve dok se ne smijeni braću Mamić. Ma kako ti navijači bili za kritiku, u ovoj odluci su apsolutno u pravu. Taj dvojac iza kojih je godinama stajao Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, vrlo sličnog mentalnog sklopa, unazadio je moj Dinamo, pa samo njihova hitna ostavka može značiti početak vraćanja Dinama samom sebi, tj. postizanje boljih nogometnih i poslovnih rezultata.

Alfa i omega

Bratić moga pokojnog oca bio je Slavko Šajber, majka mu se djevojački prezivala Weiss. Taj je čovjek, svojevremeno alfa i omega politike u Zagrebu i Hrvatskoj, aktivan i šire, u Jugoslaviji, skromnog porijekla, rođen u Gradini kraj Virovitice 1929. godine u obitelji sitnog trgovca, zahvaljujući svojoj glavi i deset prstiju kao ilegalac preživio holokaust, naukovao je u Zagrebu, poslije studirao, uz rad, kao "končarevac", diplomirao ekonomiju i poslovnu karijeru okrunio mjestom direktora Slavija-Lloyda, velike jugoslavenske tvrtke za osiguranje i reosiguranje. Ako bi se po njemu ocjenjivale tzv. komunjare, onda bi on bio primjerna "komunjara", socijalistički funkcionar sa znanjem, poštenjem, građanskom kuražom (borac protiv mita i korupcije), s pogledom unatrag, ali još više unaprijed. E, taj i takav Slavko Šajber, kao predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, poništio je ekspresno sve utakmice pretposljednjeg kola prvenstva 1985/86., koje su većinom bile namještene.

Oduzimanje šest bodova

U jednoj takvoj igrao je i Dinamo, pobijedivši u Novom Sadu Vojvodinu čak 7:1. Poslije je predsjedništvo NSJ-a, pod njegovim predsjedanjem, kaznilo 12 klubova oduzimanjem šest bodova, čak i tri kluba "velike četvorke" - Crvenu zvezdu, Partizan i Dinamo... izazivajući u tadašnjem političkom establišmentu i javnosti buru komentara. Čišćenje Augijevih štala jugoslavenskog nogometa provedeno 1986. godine nije se dogodilo nikada prije i nikada poslije, koliko je to bilo kreševo, jedan od najvećih skandala jugoslavenskog sporta, a kakve su reakcije izazvale odluka o poništenju nogometnog kola i kazne, svjedoči i jedan grafit iz tog vremena: "Šajbera u ludnicu".Ovaj poduži insert o Slavku Šajberu samo stoga što sam siguran da Zdravko i Zoran Mamić, grobari zagrebačkog i hrvatskog kluba ne bi ni trenutak mirno spavali da danas postoji netko poput Slavka Šajbera. On bi ih po kratkom postupku smijenio, suspendirao ili naložio istrage protiv njih, u cilju uvođenja reda i poštivanja zakona koji nisu tu da bi ih se izigravalo nego poštovalo u interesu građana Lijepe naše.

Dvojbeni status

Stoga je uistinu zadnji trenutak da Skupština grada Zagreba propita status Dinama kao udruge građana, da taj klub postane dioničarsko društvo, a na Mladenu Bajiću i DORH-u je da utvrde eventualne nezakonite radnje. Nogomet je igra, masovna zabava građana, ali i područje koje nije siva zona pravne države, nego bi trebao biti koliko-toliko čist sport i javna djelatnost u kojoj ne mogu pojedinci biti ispred interesa kluba, ali i hrvatske države.

Sport jest i bit će ogledalo društva, djelatnost u kojoj se okreću preveliki novci a da bi se u njoj događale svinjarije o kojima javnost i mediji mjesecima bruje. I vrijeme je da domaće pravne institucije pravovremeno reagiraju, a ne na poticaj istražitelja iz Njemačke ili međunarodnih nogometnih institucija kao što je Uefa. Ako se ne pojave štuke (a štuke ni, pa ni, odzvanja u preostalim navijačima Dinama), onda nema mira na maksimirskom travnjaku i oko njega. Stoga dva grobara Dinama neka razmisle ima li smisla biti na čelu kluba ako ih ne žele navijači, ali i sve jasnije i glasnije i politički establišment. Dinamo je simbol, on je klub naših mladosti, ali i ikona današnjih mladih naraštaja, klub za koji smo navijali i za koji želimo i dalje navijati.

Ali ne na način da navijač nije u stanju pratiti tko mu je aktualni trener, jer treneri ne mogu biti žrtveni jarci za svekoliku promašenu sportsku politiku. I iako je logično sportske rezultate jednog trenera očekivati nakon minimum jedne godine, optimalno nakon četiri, bit će pravo čudo ako se Halilhodžić održi na tom mjestu dulje od prosjeka smijenjenih Dinamovih trenera u zadnje 3-4 godine. Već nakon dva poraza počet će mu se ljuljati mjesto, a nakon tri uzastopna poraza "upucat" će ga šerif Zdravko, bez milosti kao što je radio i do sada. Naime, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako. Navijači kažu Dinamo je vječan, sveto ime Dinamo, a ta Svetost obavezuje na elementarno poštenje, plaćanje poreza i transparentnost u upravljanju klubom, bez toga i nekih novih šajbera, sve će to ostati tek igra u smislu prokušanog recepta održanja vladajućih: Panem et circenses. Kako čujemo, kruh neće poskupjeti, no hoće li se igre nastaviti, vidjet ćemo uskoro.

Piše: Ljubo Ruben Weiss