Ivan Lendrić: Na Poljudu znaju da sam slobodan igrač, mogli su me se i sada sjetiti

Od njega se očekivalo da svojim golovima Hajduku osigura mirnu natjecateljsku egzistenciju barem u idućih pet godina, a onda je u dvadesetoj godini odlučio da više ne želi biti na Poljudu u sjeni drugih.

Nije bio poput mnogih klinaca koji su bili spremni pretrpjeti tonu nepravdi samo da uz njihovo ime stoji - nogometaš Hajduka. Otišao je u belgijski prvoligaš Zulte Waregem gdje je u godinu i pol dana igranja postigao 5 golova i odigrao 35 utakmica.

Kad je bio nezadovoljan tretmanom i minutažom kod trenera Franc Duryja nije se libio raskinuti ugovor i dvije i pol godine prije napustiti taj klub koji je bio drugi u belgijskom prvenstvu i otići u austrijski drugoligaš Kapfenberg.

Ostavio je Waregemu Lendrić svojih 500 tisuća eura koje je mogao dobiti da je odradio još dvije i pol godine ugovora.

Ali između klupe i drugoligaša Kapfenberga odlučio se za ovo drugo te je u četiri mjeseca igranja za taj klub postigao pet golova u trinaest utakmica.

Danas je slobodan igrač u očekivanju transfera koji će, kako on kaže, "itekako zazvoniti u javnosti ", a njemu biti odskočna daska u daljnjoj karijeri ili točnije - povratak na poziciju koju ovaj igrač zaslužuje.

- Je, ja bih opet napravio isto kad je Hajduk u pitanju! Ja taj klub i sada obožavam, mislim da se dolje na Poljudu nitko nema pravo ljutiti na mene, ali ja sam morao odlučiti ili napredovati ili se ugasiti - počinje svoju priču Ivan.

U Hajduk ga je kao 14-godišnjaka iz Solina doveo Vilson Džoni, igrao je u generaciji Tičinovića, Vukušića, Andrijaševića, Jonjića, Stipice, za prvu momčad je odigrao 25 utakmica i dao sedam golova. Trener Edoardo Reya ga je kao sedamnaestogodišnjaka vodio na pripreme u Antalyju, a onda je odlaskom talijanskog stručnjaka Lendrić pomalo padao u zaborav.

- Ja i sada otvoreno tvrdim, da je ostao Reya ja bih bio glavni špic Hajduka i imao bih puno veću i bolju karijeru od dosadašnje. Znate, Krasimir Balakov kao trener Hajduka nije bio baš tako autonoman u odlučivanju kako ste vi novinari pisali i kako ste ga predstavljali. Ja se nisam usrećio s njim!

Kako drukčije tumačiti činjenicu da Hajduk u Šibeniku dobije 1-2 i ja postignem oba pogotka, a onda u iduće tri utakmice ulazim po deset minuta. Tudor je jedini trener u Hajduku na kojeg nitko nema utjecaj, ni novinari, ni menadžeri, ni uprava, a kod Balakova to nije bio slučaj, nažalost na moju štetu, otvorenih karata "zaigrao" je svoju priču za "Naprid bili" Lendrić.

Zdrava logika je Lendriću govorila da ga na Poljudu čeka stalno mjesto u prvoj momčadi nakon što je odradio posudbu u mostarskom Zrinskom i sa 20 golova postao najbolji strijelac BiH.
- Je, ali tu u Hajduku nije bilo zdrave logike, nažalost. Zvali su me tada nakon povratka s posudbe i Anderlecht, a portugalska Braga je bila najkonkretnija. Hajduku je za mene davala 1,2 milijuna eura odštete, a meni godišnje 600 tisuća eura. U Hajduku su to odbili mrtvi - hladni i rekli da ih to ne zanima. I šta sam mogao očekivati? Ne, nisam ja htio carski tretman, samo normalan tretman i više šansi te malo dublje i duže povjerenje u Hajduku. Kad je sve to izostalo, odlučio sam prekinuti agoniju - kaže nam Lendrić.

Njega kolege igrači doživljavaju kao lukavu lisicu ili pravnika većeg od onih koji svoj kruh zarađuju radeći taj posao jer mu je uspjelo da bez kune odštete ode s Poljuda u Zulte Waregem.

- UEFA, neka to svi igrači znaju, uvijek štiti igrača, a ne klub, jer ni jedan klub u povijesti nije propao zbog jednog igrača, ali igrač je propao zbog kluba. I nije točno da igrač na arbitražu s klubom može ići nakon što mu se u tri mjeseca zaredom ne isplati plaća.

Prava je istina da igrač uvijek može zatražiti raskid ugovora ako klub ne poštuje ugovor pa i u trenutku ako mu se predviđena rata iz ugovora ne isplaćuje u točno ugovorom dogovoreno vrijeme. Kako je meni u Hajduku sve kasnilo, tako sam bez problema pokrenuo pred HNS-om arbitražu i dobio slobodne papire, a da Hajduku nije pripala ni kuna odštete - prisjeća se Lendrić.

Na naše pitanje: je li to baš pošteno prema Hajduku, odgovara s nekim detaljima do sada baš nepoznatima široj javnosti.
- Moj otac Damjan i moj tadašnji menadžer Mate Jozipović te predsjednik Waregema, ponudili su Hajduku 500 tisuća eura odštete da izbjegnemo međunarodnu arbitražu, ali su tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš i cijeli nadzorni odbor mislili da oni taj spor neće izgubiti pa su to odbili.

Nakon što su 20 dana poslije izgubili spor i nakon što je meni UEFA dala za pravo, hvatali su se za glavu, a ja sam bez kune odštete potpisao za Zulte Waregem - iznosi svoju tadašnju strategiju Lendrić kao prilog tezi o tome zašto Hajduk uvijek grca u novčanim problemima po principu "ovdje neću milijun i dvjesto, a ovdje neću petsto tisuća".

Oni koji su Lendriću zamjerili ovakve poteze sada guštaju i govore: "Eto, otišao je s Poljuda, ali se ni on nije baš naigrao niti je njegov talent eksplodirao."
- Znam ja za te priče i ja mislim da sam mogao i morao bolje i više, ali tim opozicionarima govorim da imam tek 22 godine, da sam do sada u karijeri vrlo dobro zaradio i da sam dao više od pedesetak seniorskih golova u Hrvatskoj, Belgiji i Austriji. I da su me se, ako već iskreno govorimo o Hajduku, i sada mogli sjetiti.

Znaju da sam već dvadeset dana slobodan igrač, znaju da treniram s Damirom Laštrom koji me je odlično spremio, znaju gdje živim, znaju moj broj, a opet iz Hajduka me nisu zvali. Ja ne znam kojeg oni špica imaju u ovom trenutku, a da je bolji od mene. Propustili su priliku ponovno me uzeti i zaraditi na meni kada već nisu do sada. Ali to je politika kluba u koju se ja ne želim i nemam pravo miješati, ali imam pravo naglas razmišljati kad već iskreno govorimo o svemu - bez zadrške će Lendrić.

Igranje u zagrebačkoj Lokomotivi bi najradije zaboravio.
- Da mogu pritisnuti tipku delete to bih učinio kad je Lokomotiva u pitanju. U startu me nije volio direktor Božidar Šikić, a poslije se njemu priključio i trener Tomislav Ivković koji me je proglasio zabušantom iako je znao da su mi napukli ligamenti zgloba. Da se nekog igrača prozove krivcem a da je igrao, to mi je jasno, ali da se za poraz Lokomotive protiv Slaven Belupa okrivi mene koji zbog ozljede nisam mogao igrati, to još nigdje nisam ni čuo ni vidio - čudi se Lendrić.

Solinski Torres i danas živi s roditeljima u Solinu s ocem Damjanom, majkom Nadom i jedanaestogodišnjom sestrom Teom.

- Imam još i dvadesetsedmogodišnju sestru *Andrijanu*, ali ona je udana i ima dvoje djece, tako da se trudim biti dobar ujak. Otac Damjan je bio prometni policajac, ima 54 godine i već je desetak godina u mirovini, majka sada ne radi, a radila je u trgovini. Mi Lendrići smo skromna obitelj i to me čini jako sretnim - kaže Ivan koji je godinu dana zaručen za Bračanku Andreu Labetić.

- Ona je starija od mene četiri mjeseca, studira dentalnu medicinu i puno mi znači. Pet godina hodamo, a nakon zaruka planiramo i zajednički život. Njezini su iz Milne, sve hajdukovci kao i moja obitelj.

slobodnadalmacija.hr