FOTO  HŠK Zrinjski: Pogled u prošlost

Uspjeh koji nitko u premijer ligi zadugo neće sustići. Tko zna koliko bi još pokala krasilo službene prostorije da klubu dekretom ondašnjih komunističkih vlasti rad nije neopravdano zabranjen. Jer u to doba nositi u nazivu nacionalni predznak bilo je nedopustivo.

Ipak, nije samo klub pretrpio posljedice već su i pojedini nogometaši te simpatizeri kluba osjetili represiju tadašnjeg „državnog aparata". Jasnu poruku poslali su partizani koji su pod lažnom optužbom 17. travnja 1945. godine u Mostaru pogubili dr. Jakova-Jakšu Milkovića odvjetnika koji je imao čast biti posljednji prijeratni predsjednik Zrinjskog. I pojedini igrači doživjeli su golgotu. Jedan od njih, tada perspektivan igrač Drago Rotim rođen 1920. godine u Mostaru završio je na Bleiburgu. Za razliku od predsjednika Milkovića, zahvaljujući nogometnim vještinama i lopti Drago je preživio.

Naime, dok su Hrvati čekali svoju sudbinu na Bleiburgu skupina zarobljenih upražnjavala je vrijeme igrajući nogomet. To su sa vojnih vozila gledali „nogometni znalci" Englezi koje je Drago u nogometnom smislu impresionirao pa je umjesto na stratištu završio u logoru, ali i preživio.

Šport je spasio život i prvotimcu Berislavu Komljenoviću (rođ. 1915.) koji je kao pripadnik hrvatskih jedinica bio zarobljen u Ilirskoj Bistrici u Sloveniji odakle je koncem 1946. godine uspio pobjeći zahvaljujući sportaškoj kondiciji. Međutim, rodni Mostar morao je zamijeniti prvo Imotskim, a kasnije i Slavonskim Brodom gdje je nesretnim slučajem i preminuo. Berislav je osim nogometa volio i glazbu te je često svirao gitaru i pjevao u sklopu Hrvatskog glazbeno-pjevačkog društva „Hrvoje" u Mostaru. Naime, tadašnji prvotimci Zrinjskog uglavnom su odreda bili članovi spomenutog društva u čijem Domu u Podhumu je 1905. godine i osnovan HŠK Zrinjski.

Zgradu društva „Hrvoje" rado je posjećivao i Abdulah Muratagić (1915.) rođen u Čapljini a nastanjen u blizini Doma, u Podhumu. Abdulah je u sklopu dramske sekcije rado glumio ali je također igrao nogomet za prvi tim Zrinjskog, a nestao je s mostarskih ulica u veljači 1944. godine od kada mu se gubi svaki trag.

Iz svog obiteljskog doma u Mostaru odvedena su i ubijena braća Zovko, Franjo i Vinko, koji su također bili nogometaši Zrinjskog dok je nogometaš i član Hrvatske glazbe Mostar Vice Mijan 1942. godine odveden s koncerta u Sarajevu i od tada mu se gubi svaki trag, kao i Kažimiru Brajkoviću (1911.) koji je nestao na Bleiburgu 1945. godine.

Ipak daleko najveću represiju na svojoj koži osjetio je nogometaš Mirko Buhač (1907.)na kojeg je u Mostaru izvršen atentat i koji je bio konstantno proganjan od strane jugoslovenskih tajnih službi, čak i kad je izbjegao u Čile i Argentinu. Spisak nastradalih nogometaša HŠK Zrinjski znatno je veći. Međutim, danak su platili i simpatizeri najtrofejnijeg mostarskog kluba.

Naime, već je poznata činjenica kako su u vrijeme prije Drugog svjetskog rata navijači sa Širokog Brijega organizirano pohodili Mostar kako bi navijanjem pomogli HŠK Zrinjskom svladati svoga protivnika. To je još za života posvjedočio bivši igrač i kapiten Zrinjskog gosp. Ivan Rebac koji je rođen 27. kolovoza 1913. godine u Trebižatu, a koji je u Mostar doselio s obitelji kada je napunio osam godina. Zbog svoje korpulentne građe dobio je nadimak Džin, a za Zrinjski je igrao na poziciji braniča (desni bek) dok je njegov mlađi brat Mirko (1919.) zvani Đuka bio vratar.

Predvođeni poznatim poduzetnikom Antom Paradžikom kao potpora Zrinjskom u Mostar je pristiglo oko 500 njegovih navijača iz Širokog Brijega koji su mogli uživati gledajući prvu utakmicu odigranu u noćnim satima, zahvaljujući reflektorima posuđenim od mostarskog rudnika uglja. Prema svjedočenju kapitena Repca nakon utakmice uspjesi mostarskog kluba proslavljeni su u kavani „Bled" koja se nalazila na Balinovcu.

Spomenuta kavana nalazila se u vlasništvu obitelji Tome Šarca rođenog 1912. godine u Mostaru. Kako su za prvi tim HŠK Zrinjskog igrali njegovi rođaci Ante (1912.) i Žarko Šarac (1916.) tako su se i pobjede slavile u kavani njihovog srodnika Tome.

U to doba u Zrinjskom je igrao još jedan Šarac, i to Ivan zvani Ćana rođen 1914. godine, a ostao je upamćen kao jedan od prespektivnijih igrača kojeg je odlikovala brzina i prodornost po desnom krilu. Zbog toga je često bio na meti protivničkih igrača pa mu je jednom prilikom suparnik tijekom utakmice izbio zub dok su mu drugom prilikom na utakmici sa Zrinjskim navijači J.Š.K. sabljom rasjekli glavu pa je sav krvav morao napustiti utakmicu! Osim toga, ranije spomenuti Žarko Šarac ostao je upamćen i kao osoba koja je inicirala mostarce da u što masovnijem broju nazoče utakmicama voljenog kluba te je moguće da je zahvaljujući njemu kavana „Bled" bila omiljeno okupljalište igrača i tadašnjih navijača HŠK Zrinjski.

Vjerojatno je to bio povod ondašnjim vlastima da 1945. godine od obitelji Tome Šarca oduzmu i kavanu i dio obiteljske kuće. Da može kavana „Bled" bi ispričala mnoge priče, jer prema sjećanju pobjede su se slavile do kasnih večernjih sati. Osim što bi se razgovaralo često bi se iz objekta kavane čula pjesma jer aktivni članovi glazbeno-pjevačkog društva „Hrvoje" pored Berislava Komljenovića i Abdulaha Muratagića bili su: Muhamed Omeragić (1900.), Vjekoslav Vrančić (1904.), Drago Komljenović (1912.), Ante Rotim (1917.), član Hrvatske glazbe Mostar Vice Mijan (1916.), ali i mnogi drugi.

U novije vrijeme pobjede i osvojeni trofeji HŠK Zrinjskog slave se na nekim drugim mjestima i u drugačijem ambijentu, ali jedno ostaje isto-vjerna mostarska publika i gledatelji željni vrhunskog nogometa!

Mr.sc. Nino Rotim/HERCEGOVINA.info