Goran Goca Jurić: Za to što sam fajter zaslužan je Mostar

UZagrebu ste, radite kao pomoćni trener u Lokomotivi, ali nema vas puno u javnosti. Je li to namjerno, jer ipak ste vi legenda jugoslavenskog i hrvatskog nogometa.

Ma nije, dajem ja intervjue, tko hoće, ali ne baš često.

Vaša karijera je bila veličanstvena. Igrali ste u tri velika kluba - u Veležu, Crvenoj Zvezdi i Croatiji u vrijeme njihovih najvećih uspjeha. Krenimo redom... Velež je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio nogometni gigant, sa Tuceom, Kajtazom, s vama...
Pa evo, ja sam karijeru počeo 1982. godine. Debitirao sam nakon povratka iz vojske i igrao sam za Velež pet i pol godina na poziciji lijevog beka, iako sam dešnjak. Tada su u Veležu bili sve sjajni igrači, Duško Bajević, Franjo Vladić, Enver Marić, to su bile perjanice Veleža, a poslije su došli Tuce koji je bio najveća zvijezda i ponajbolji igrač tadašnje Jugoslavije, pa Barbarić, Predrag Jurić, Kajtaz pogotovo. To je bila moja generacija i s njima sam uživao igrajući.

Kako to da taj jaki i slavni Velež nije nikad bio prvak Jugoslavije?
Pa čuj, jebiga. Ja sam sa Veležom osvojio Kup Maršala Tita, pobijedili smo Dinamo u Beogradu u finalu 3:1, pa smo dvije godine bili drugi u tada strašno jakom jugoslavenskom prvenstvu, jednom treći, a te moje zadnje godine smo titulu prvaka izgubili u zadnjem kolu, 15 minuta prije kraja utakmice.

Što se dogodilo?
To je bilo 1987. godine, igrali smo protiv Slobode u Tuzli, vodili 1:0, imali smo već titulu prvaka Jugoslavije u svojim rukama, a onda je sudac Stjepan Glavina dosudio dva jedanaesterca za Slobodu i izgubili smo s 2:1. I Hajduk je bio prvak, a mi smo bili drugi.

Što mislite, ovako s vremenske distance, jesu li se tada namještala prvenstva, ili barem gurali neki favoriti?
Pa vidi, glupo je reć' 'namještala', međutim uvijek je bilo crnih stvari i uvijek će ih bit. Uvijek. Evo, ta dva penala, kad bi uzimali to u razmatranje jasno je da nisu bili penali, ali sudac je sudio i eto...

Zašto ste tada otišli baš u Beograd?
Pa vidi, dobio sam poziv od Crvene Zvezde, Velež mi je isto nudio puno, nisu mi nikako dali da idem iz Mostara, međutim, ja sam odlučio da želim nešto više, otišao sam i nisam se pokajao. U Zvezdu sam došao 1987. godine, brzo sam izborio mjesto u prvoj postavi i tri i pol godine sam bio standardni član u prvih 11. U prvo vrijeme na desnom beku, a poslije sam igrao libera, znači šefa obrane. Tada sam dobio i poziv za reprezentaciju Jugoslavije, igrao sam kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Italiji kad je Ivica Osim bio selektor i u zimu 1990. godine sam otišao iz Zvezde u Španjolsku, u Celtu.

Znači, otišli ste baš pola godine prije nego je Zvezda postala prvak Europe. Je li vam žao danas?
Ma znaš šta, već je tada u bivšoj Jugi stanje bilo loše, već su vojska i rezervisti bili razmješteni svugdje po bivšoj Jugoslaviji, bila je napeta situacija. Ja sam tada dobio ponudu od Celte iz Viga i ja sam inzistirao da idem. Dragan Džajić, koji je stvorio tu Zvezdu mi je omogućio da odem i ja sam mu na tome i danas zahvalan.

Međutim, doživjeli ste početak rata na Maksimiru, ali u dresu Crvene Zvezde. Kako ste se osjećali?
Taman smo se zagrijavali kad su neredi počeli, a osjećao sam se vrlo, vrlo teško. Pogotovo jer mi je i sestra bila na stadionu, ja sam joj prije utakmice nabavio karte. Nisam ni znao gdje su ona i zet, ali hvala Bogu da sve je prošlo dobro. Ali znaš kako, ja inače otkad znam za sebe, ja znam tko sam i šta sam. Nikad nisam htio sebe dokazivat. Zna se tko sam ja, jer ja znam tko sam. A da mi je bilo teško tog dana, pa i poslije, bilo je. Ipak, iz razdoblja u Zvezdi nosim lijepe uspomene, igrao sam s velikim igračima kao što su Robert Prosinečki, Piksi Stojković i Dejan Savičević...

I u Španjolskoj ste bili kapetan?
Pa jesam. U Celti sam bio četiri godine, postao sam brzo kapetan, bio sam finalist Kupa Kralja, dvije-tri godine smo bili šesti, sedmi i iz Španjolske nosim jako lijepe uspomene.

Tadašnje zvijezde Primere su i danas najveće legende nogometa uopće. Koga vam je bilo najteže čuvati?
Pa Stoičkova iz Barcelone. Ma i Romario je bio mnogo zajeban, a šta da kažem za Maradonu, najvećeg igrača možda u povijesti. Bio je i Hugo Sanchez, i tako...

I tada se vraćate u Hrvatsku. Prvo u Zagreb, pa u Spajićev Dragovoljac, pa u Croatiju...
Je, Spajić je odmah došao u Zagreb i želio je da prijeđem u novi prvoligaški klub, postao sam kapetan Dragovoljca, igrao sam tamo s Bakom Sliškovićem i Predragom Jurićem, a nakon godinu i pol dana u Dragovoljcu prešao sam nakratko u Zagreb, kad je stigla ponuda Dinama. U Zagrebu sam odigrao tek devet utakmica, bili smo stalno prvi, drugi na tabeli, a Dinamo je loše startao u prvenstvu i onda sam s Renatom Jurčecom prešao u Dinamo. I moram reći da mi je to razdoblje u Dinamu bilo možda i najljepše u karijeri.

Vjerojatno su tada i uvjeti u Dinamu bili sjajni... To je bilo ono razdoblje blagostanja, Tuđmanovog pokroviteljstva, premija, Zlatka Canjuge...
Pa je, je, je, je. Ja sam uvijek u karijeri tražio gdje su i sportski i financijski gledano najbolji uvijeti, ja to uvijek kažem. I u Dinamu je tako bilo. Mojoj ekipi nije smjelo falit' ni ptičjeg mlijeka, a mi smo za to ostavljali srce na terenu i glavu i život, i da nije bilo tako, ne bi mogao egzistirat ni Canjuga, ni Jurić, ni Prosinečki... To su zaista bili ekstra uvjeti, ekstra! A i momčad je bila jaka. Viduka, Tomas, Šimić, Marić, Ladić, Cvitanović, Mujčin, sve veliki igrači i ljudi. Godinu dana poslije mene je došao i Robi Prosinečki.

Vas je osobno jako volio predsjednik Tuđman. Često je znao vas igrače i pozvati na ručak.
Pa je, ja sam tatu Franju volio više nego ikoga. Često bi nas pozvao na večeru kod njega prije važne utakmicu. Ili u Banske Dvore ili na Brijune.

I što ga je najviše zanimalo?
Pa, volio je nogomet i uvijek je voliko pitat' kakva je situacija u svlačionici. Ja sam recimo znao, ako bi bila u klubu zategnuta situacija, napomenut' ljudima koji vode Dinamo da ću ić kod Tate i da ne smije bit problema. I onda bi se sve riješilo.

Znači, Franjo je sve rješavao?
Franjo je sve rješavao, jer Franjo je tata. Franjo je tata svih Hrvata. Koji god ljudi misle da nije, e bogami jeste!

Najljepši trenutak u Dinamu?

Pa najljepša utakmica u mom životu i ona koja će mi uvijek ostat' u pamćenju je pobjeda protiv Partizana na Maksimiru s 5:0. To je bila i prva utakmica hrvatskog i srpskog kluba nakon rata, puno ljudi je došlo sa svih strana svijeta samo na tu utakmicu u Zagreb.A bio je prekrasan ljetni dan...tribine su bile pune već dva dana prije početka...Ma jeste, jeste, to neću nikad zaboravit'. Bili smo u karanteni u dvorcu Bežanec i kad smo krenuli autobusom prema Zagrebu, nigdje jednog oblaka nije bilo...

Vama je to bila dvostruka pobjeda, pobijedili ste Partizan kao dinamovac, ali i kao bivši zvezdaš.
Točno, točno, baš tako. Ali igrali smo mi poslije još velikih utakmica u Ligi prvaka, protiv Manchester Uniteda, Porta, Marseillesa, pa Atletica iz Madrida u Kupu UEFA-e. I da budem iskren, mrvicu nam je nedostajalo da prođemo dalje. Stvarno nam je malo falilo da bi prezimili u Europi.

Je li to bila najbolja momčad Dinama od rata naovamo?
Vidi, ja ne bih ni da sudim ni da procjenjujem, na vama je da to važete, ali ja mogu reći da je to bila velika momčad, velika ekipa, a ljudi neka ocijene gdje da nas stave.

Iz tog vremena datira i ona slavna Mamićeva uzrečica 'mi više nemamo čuku, nemamo poriv, kad Goca Jurić u tunelu zasuče rukave, da si onaj šećer u ruku i kaže: Ajmooooooo'.
Pa je, znaš kako. Inače sam u životu takav. Ako ginemo, ginemo svi, jer nikad ne bih dozvolio da jedan pogine, a da nas pet ili deset ostane. Znaš? Ili ćemo ginut svi il' nitko.

Vi ste jedan od rijetkih nogometnih fajtera uopće, istinski vođa. Možda vas se može usporediti s Nikom Kovačem, ili u Europi s Francom Baresijem. Zašto je sve manje takvih igrača? Što je to? Jesu li to geni, je li to Mostar?
Pa čuj, to je do osobe. Međutim, složio bih se s tobom da je to Mostar, jebiga. Svi me to pitaju, ali to je i Mostar. Evo, sada radim kao trener i nekad ne mogu da svarim neke talentirane, kvalitetne igrače koji propadnu ili ne naprave ono što bi mogli po talentu. Evo, to mi smeta, onako iskreno. Ja sam od ne tolikog talenta napravio puno, jebiga.

Ima li Hrvatska danas takvog jednog vođu?
Pa čujte, Niko Kovač je sigurno bio jedan od tih, bio je i Igor Štimac, Zvone Boban možda ne u tom smislu, ali isto je bio esktra lider. A danas, iskreno ne znam...

Zašto ne napravite jednu školu, samo za odgoj takvih fajtera?
Ali gledaj, da idemo tražiti takve i da pravimo takve, to se ne može. To ili jesi ili nisi. Ovaj mali iz Hajduka, Mikanović, desni bočni, mislim da ima srce k'o čitav Hajduk. Nisam ga puno puta gledao, ali sam to vidio i stvarno mi je ostao u pamćenju.

Je li nedostatak takvih igrača danas i posljedica interneta, TV-a, mobitela, općenito, puno lagodnijeg života nego prije?
Pa da, apsolutno, mislim da je. Onako iskreno. Ja sam inače odrastao u jednoj skromnoj obitelji gdje mi je život naložio da se borim kroz život i to je moje viđenje. Mislim da se danas djeci previše tepa i mazi i pazi, a da bi se borili za život. I to je vrlo loše. Mislim, svako dijete treba imati sve uvjete za normalan razvoj, ali mislim da ih treba učiti i da se bore. Ne uz pomoć roditelja, nego sami.

Čini li vam se možda i da bi nogometaši danas trebali igrati više za sebe i gledatelje, a manje za novac?
Pa da ti iskren budem, ja sam čitav život igrao nogomet zato što to volim, međutim, siguran budi da od prvog momenta kad sam za Velež debitirao kao profesionalac, igrao sam isto tako i za sebe za novac, za preživljavanje, za život. Ali isto se slažem s tobom da novac ne treba bit' u prvom planu. Vidi, iskreno, ja i kad sam imao veliku nagradu, premiju i kad nisam, igrao sam isto. Vjeruj mi, evo ja to tebi iskreno kažem.

Jeste li ikad osjetili da niste sasvim spremni i da možda nije fer da igrate, a ipak ste nastupili?
Pa čuj, vidi, evo sad ću ti nešto reć. Bilo je toliko utakmica i nikad nije u istoj spremi i isto motiviran, međutim i kad sam izlazio nespreman, kad nisam bio pravi, ja sam stvarno, mislim takav sam karakter, ja sam dav'o u tom momentu više nego sto posto. Svak kaže da ima karakter, međutim, malotko ima karakter! Ja to tvrdim! Jer svi mi imamo karakter kad si u prvoj momčadi, kad si slavljen, hvaljen, kad kažu, evo super si igrač, kapetan, onda svi mi imamo karakter. Međutim, treba karakter imat kad te trener baci iz prvog tima u juniore, kad te kazni. E tu trebaš pokazat karakter i davat i trenirat maksimalno. Jel me shvaćaš? Evo, ja to smatram karakterom. Šta će meni karakter kad vodimo 3:0 i kad sam dao tri gola. Ma vidi, da je lagano nogomet igrat, igro bi ga svak. A nije lagano, nije lagano jer tu prvo i osnovno trebaš imat jebeni karakter. Jebeni karakter, znaš šta znači jebeni karakter. Kad ti uzmu pet plaća, kad si dužan, kad si ružan, kad te boli, e tad izdrži. E jebiga.

A to se vidi u današnjem nogometu.
Ma daaa. Možemo ja, ti i bilo tko reći za nekoga da je dobar igrač. Ali to publika vidi. Ne treba meni novinar da hvali Gocu Jurića, to publika vidi, to običan čovjek vidi, ne možeš mu sakrit i ne možeš mu slagat. E to je u nas problem. To! Znaš kad će bit nešto od nas? Kad će igrat igrači koji znaju i najviše daju! Čim toga nema, to je problem!

Kod vas je posebno i to što ste punih 15 godina igrali s dijabetesom. Kako ste saznali da ste bolesni i koliko je to utjecalo na vašu karijeru?
Saznao sam te zadnje godine u Crvenoj Zvezdi, kad sam imao ponuda da biram klub koji želim, razbolio sam se, pronašli su mi dijabetes, stavili su me na inzulin. Bio sam u bolnici dvadeset dana i 21. dan sam se vratio na teren. Pošto sam u Zvezdi u tri i pol godine igrao praktički sve utakmice, u Crvenoj Zvezdi su bili korektni, makar su i oni bili skeptični, što je normalno. Ali ispoštivali su me, ja sam to dosta dobro prihvatio sve i poslije toga sam napravio solidnu karijeru, manje više.

Koliko ste osjećali da vam bolest smeta, konkretno u treniranju, u igranju?
Konkretno, nemam riječi da ti to opišem, ali siguran budi da nisam dobio dijabetes, napravio bih triput veću karijeru nego ovako. Nikad se ne zna, ali tako mi izgleda.

Koji je to osjećaj?
Pa čuj, dijabetes je jedna vrlo zajebana bolest, i opasna. Međutim, moraš bit discipiniran kao najbolji vojnik na svijetu da bi se bavio sportom.

Što ste sve morali mijenjati?
Pa čuj, kad ti je visok šećer, i kad igraš utakmicu, što mi se dešavalo, to mi je bilo isto kao da noosim nekog na leđima i igram utakimciu. Evo, malo karikiram, ali to ti je tako slično. Ili kad ti padne šećer, to je isto kao da si gladan i žedan, a ne možeš jesti. Eto, ne volim to ni objašnjavat, ali je tako. I to je, nažalost, doživotna bolest. Ja sam na inzulinu i hvala Bogu za sada nemam nikakvih problema. Dosta dobro to kontroliram i kad čovjek upozna svoje tijelo, onda se to nauči. S voljom, disciplinom, to je gospodska bolest.

Znači, sve ono što je Mamić rekao je istina. Zavrne rukav, šikne se i 'Ajmooo'
Pa vidi, dosta je toga pogodio, međutim, tu je malo krivo rekao da da šećer u ruku. Ne dajem ja šećer, ja imam previše šećera, dajem si inzulin, ali dobro.

Je li nogomet najvažniji u važem životu?
Pa je. Uvjetovao je sve u mom životu, čak i obitelj. Moj život je nogomet, ja sam od svoje desete godine na terenu, igrao sam 22 godine, do svoje 40. godine kao profesionalac u Zagrebu, gdje sam završio karijeru.

Jednom ste već javno rekli da vam je najtužnij trenutrak u karijeri bilo ispadanje od Srbije u kvalifikacijama za EURO 1999. godine. Prva utakmica u Beogradu - 0:0, druga u Zagrebu 2:2, uz puno promašenih prilika Hrvatske.
Iskreno, to je za mene najbolja igra hrvatske reprezentacije, 60, 70 minuta koju je ikad igrala. To su takvi uragani bili i takve šanse i igra da je to bilo sjajno. Rado se sjećam te igre, ali rezultata ne. Ne volim to ni da pričam, najgora utakmica u karijeri. Poslije utakmice nisam htio ni izvješće na televiziji pogledat. Bio sam dotučen, jer bili smo puno bolji od Srbije.

Plašite li se da bi se Hrvatskoj nešto slično mogli ponoviti i danas, u dokvalifikacijama koje nas očito čekaju?
Pa čuj, da ti kažem. Ja sam igrao 12 utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. Išli smo također u baraž i pobijedili smo Ukrajinu. Baraž ti je: ako vrijediš - proći ćeš; ako ne vrijediš - nećeš. Razumiješ? Mi moramo dat sve od sebe i u baražu pobijedit. Mi smo toliko kvalitetni da malo reprezentacija na svijetu može reći: Igramo sa Hrvatskom i proći ćemo!

Ćiro Blažević i dan danas voli ispričati anegdotu kako ste mu u svlačionici prije utaklmice s Ukrajinom upali u riječ i viknuli: 'Šefe, jebat ćemo im majku!'. Je li to istina?
Ma jeste, kako ne, mislio sam da će me potjerat' iz svlačionice. On inače ne voli da mu netko upada u riječ i vidio sam mu u očima i faci da me je htio izbacit van, ali znao je da moram igrat pa je promijenio facu i rekao: 'Reci, sine'. Ja sam to ispalio i onda se čitava ekipa nasmijala, tada smo se malo i opustili i to je prava istina.

Kako vam se čini igra Štimčeve Hrvatske u ovim kvalifikacijama. Je li ispod razine imena igrača koje imamo?
Nije lako igrati kad si pod pritiskom. Bilo je i utakmica kad smo igrali dobro i mislim da uz jedno zajedništvo igrača, navijača stručnog stožera možemo dobiti svakoga na svijetu. Bio bih jako razočaran da se to ne ostvari.

Što mislite o Štimcu?
Ja Štimca poštujem, mislim da radi svoj posao vrlo dobro. Mi smo prijatelji i ja zaista od srca želim i reprezentaciji i Igoru da pobijedi sve ove koji kritiziraju ekipu.

Što mislite o regionalnoj ligi? Nedostaje li vam?
Pa je, kako da ne. Jebiga, ja bih volio da su svake subote, nedjelje, petka, u Maksimiru ili na Poljudu ili u Osijeku velike momčadi, pun stadion i tako, pa bio to bilo tko.

Što mislite o Zdravku Mamiću?
Sve najbolje. To je toliko potentna osoba, koja ima svoju viziju. Mogu ljudi napadat' Zdravka koliko god hoćeš, ali čovjeku treba skinut kapu. Ja tako mislim, i mož' ga jebat. Zdravku fali samo da na Maksimir da dođe 15, 20 tisuća ljudi i da sve bude savršeno. Eto, samo mu to fali.

Samo? Pa to i je glavni problem. Za koga se onda igra?
A jebiga, znaš kako je. U nas ti je uvijek kontra. Mi smo ljudi takvi i možeš ga jebat.

Kako sebe ocjenjete kao trenera?
Ja radim s Tomom Ivkovićem i mislim da dosta dobro radimo. Pogotovo Tomo koji je pokazao svoju kvalitetu. Ja u budućnosti mislim da se osamostalim, a sad, znaš kako je. Svak za sebe misli da je super, a sad, vidjet ćemo jel' je tako.

Je li moguće da Lokomotiva pored Dinama ikad osvoji prvenstvo?
Pa, u nogometu je sve moguće. Mislim da u smo u ovih 12 utakmica pokazali i dokazali da možemo pucati na najviše.

Najbolji nogometaš svih vremena?
Maradona i Messi. Ronalda obožavam, ali Messi je dimenzija iznad. Ima sve skupa u jednom. Brzinu, tehniku, taktiku, vic, karakter, mangupluk, ma sve.

Baka Slišković?
Veliki igrač. Ništa nije dao što je treb'o. Ja sam s Bakom prijatelj i to je jedan od najboljih igrača bivše Juge, ali kažem ti, dao je 10, 15 posto što je mogao. Ja sam imao rođenog brata koji je igrao isto u Veležu, Stipe Jurić, bio je veliki talenat, za njega se govorilo da je deset puta bolji od mene, ali nije bio borac, nije bio fajter i nije napravio nikakvu karijeru. Na kraju se okanio nogometa. A bio je doktor za mene, doktor doktora. Čitav Mostar je samo o njemu pričao. Za mene nije nitko, ali eto, ja sam napravio tu svoju skromnu karijeru, a on nije.

Najbolji sportski komentator s ovih prostora?
Pokojni Mladen Delić. Njega se uvijek sjetim kad je god priča o tome, bio je i educiran i zabavan i sve u jednom.

Omiljeno jelo?
Biftek i riba

Piće?
Voda. Može nekad Chivas i Đeki.

Omiljeni film?
Sad starinski je reć, ali Scarface. I kum!

Što slušate od glazbe?
Nije za novine, hahahaha

Sportski.net/