Goca Jurić menovao nasljednika: Mandžo je taj koji će u ovoj reprezentaciji reći: Šefe, j...t ćemo im majku!

... niz muka čiji je predzadnji čin bila drama nad dramama, nogometni triler u kojem je Hrvate usred Atene spašavao i spasio veliki Peter Schmeichel, zaključavši svoju mrežu te tako nas poslao u baraž, a Grke ostavio doma.

U dodatnim kvalifikacijama Vatreni su izvukli reprezentaciju Ukrajine, u to vrijeme jednu od najzanimljivijih reprezentacija u Europi. Reprezentacija Ukrajine bila je zapravo ekipa Dinama iz Kijeva u malom, sjajna i moderna momčad predvođena nogometnim Michaelom Jordanom Andrejem Ševčenkom.

Tih dana je Dinamo predstavljao pravi europski hit i izbornik Ćiro Blažević je otišao u Barcelonu da bi na Camp Nou gledao uživo te svemirske Ukrajince. A ono što je tamo vidio, uvjereni smo da ga je dovelo na rub srčanog udara. Demonstrirajući jedan atomski, posve drugačiji nogomet od bilo kojeg koji se igrao u to vrijeme u Europi, Dinamo je pregazio Barcelonu usred Katalonije 4:0 (u uzvratu u Kijevu je bilo 4:1 za Dinamo) i svijetu tako pokazao da se na samom istoku Europe rađa još jedna moćna ekipa Dinama, možda još snažnija od one Blohinove iz 70-ih ili Belanovljeve iz 80-ih.
Vrativši se u Zagreb, Ćiro je defetistički izjavio: '' Ljudi moji dragi! Nemamo nikakve šanse. Nema nama svjetskog prvenstva. Samo znam da će me narod objesiti''.

Mudri Ćiro znao je kako "galvanizirati" Igrače

Međutim, stari lisac Ćiro, majstor verbalnih manevara i praotac nogometnih spinova dobro je znao da će baš takvim pristupom izazvati inat kod svojih igrača. I točno tako se i dogodilo.
Igrači su na treninzima djelovali zaista dobro, moćno i napaljeno. Valjda je i njima skidanje onog tereta muka iz kvalifikacija dalo krila i jedva su čekali da krenu ti mečevi. No, Blažević je znao da je premotiviranost igrača dvosjekli mač i da srljanje često na biti kontraproduktivno te je smirivao ekipu:

''Jaki su. Prejaki. Ne smijemo srljati. Čekajmo. Moramo čekati. Zapamtite, nismo tu da se pravimo važni i da umiremo u ljepoti. Čekajmo i dočekat ćemo svoje šanse'', govorio je Ćiro na treninzima.

Kao nikad prije toga, Blažević je održavao sve češće sastanke sa igračima, i kolektivne i individualne. Želio je da svatko u svakom trenutku zna koji je njegov posao i što mu je činiti. Iznenađenja nije smjelo biti.

Gocina izjava za povijest

Nakon jednog sastanka Ćiro je upitao da li je igračima sve jasno i da li netko ima kakvo pitanje. Inače, igraći bi se šutke ustali, no ovog puta je ruku podigao legendarni Goran Goce Jurić i pitao može li dobiti riječ. Kad mu je Blažević to dopustio, Jurić je ispalio:
''Šefe, jebat ćemo im majku''!

Nakon toga i Ćiro, ali i svi igrači znali su da Ukrajinci, ma kako moćni bili nemaju ni grama šanse. I tako je bilo. U prvom meču u Zagrebu ostvarena je pobjeda 2:0 golovima Bilića i Vlaovića, a u drami u Kijevu, nakon šokantnog početka i ranog vodstva domaćih ''rodio'' se Alen Bokšić koji je postigao jedan od najvažnijih golova u povijesti hrvatskog nogometa. A sve dalje je legenda.

Povodom tih događaja, Index je razgovarao s Goranom Jurićem i skupa smo se prisjetili tih dana ponosa i slave.

Gorane, možete li u kratkim crtama objasniti zbog čega je hrvatska reprezentacija na svjetskom prvenstvu u Francuskoj postigla takav rezultat? Da li je razlog bio taj što je Ćiro na raspolaganju imao samo sjajne igrače ili postoje i neki drugi razlozi? Kad smo razgovarali s Robertom Jarnijem on je rekao da ga je ta momčad podsjetila na današnji Atletico.

Naravno da je postojao jedan izniman kvalitet. Ta generacija je bila jedna strašna generacija, igrači koji su igrali u najboljim svjetskim klubovima, no uza sve to imali smo i nešto posebno, a to je jedno fantastično zajedništvo u momčadi. Bili smo prijatelji, svi, od prvog do posljednjeg. Nije bilo klanova, svađa, ljubomore. Nije bilo niti jednog povišenog tona, a kamoli nekog ozbiljnijeg sukoba. Pazite, mi smo bili zajedno 55 dana, što pripreme, što sam turnir, i za čitava ta dva mjeseca živjeli smo kao jedna velika skladna obitelj. Uvjeren sam da je čak da je to bilo važnije od samih imena i klubova u kojima su ta imena igrala. Tako da se slažem sa Jarnijem. Ta momčad je imala muda!

Kažete da nije bilo sukoba i svađa. No, zar Ćiro nije nakon nekog bezveznog razloga potjerao sa priprema Igora Cvitanovića? Smatrate li Cvitanović zaslužio takvu sudbinu ili je to bio klasičan Ćirin manevar kojeg je već jednog isprobao, konkretno u Engleskoj na EP kad je Ivica Mornar ispao žrtva?

Da, ali ne bih se ja puno vraćao na taj detalj. Istina, ja sam bio tu i sve sam to vidio iz prve ruke. Nakon jednog napornog treninga, svi smo popadali po travi od umora, a šef je od Cvite tražio da još trči nekakve krugove. Cvitanović mu je rekao da ne želi jer da je sasvim spreman i da to nije potrebno. Ćiro je samo čekao tako nešto i Cvita je morao doma. Bio je to jedan zaista glup razlog, ali eto, što je tu je, šef je imao neke svoje metode, valjda da svi shvatimo da nema zajebancije. I vjerujte, nakon toga zajebancije nije više ni bilo. Kad s ove distance gledamo, možda je ta odluka bila prestroga, ali na kraju smo ipak bili treći.

S obzirom da ste bili jedan od stožernih igrača koji su s uspjehom prošli one turbulentne kvalifikacije, a posebice ona dva ključna dvoboja sa Ukrajinom, da li vas je pogodilo to što vam izbornik Blažević na prvenstvu nije dao ni minute u svih sedam utakmica. Po medijima se tada špekuliralo, da je nakon nekih Štimčevih, nazovimo to prijetnji, Ćiro vratio u ekipu već otpisanog Štimca, a ceh se platili baš vi.

Ma kakvi. Znam ja što su pojedini mediji pisali, no kunem vam se da u tome nema ni zrnca istine. Gledajte, dva kola prije kraja prvenstva mi smo igrali u Splitu i ja sam tada zadobio težu ozljedu trbušnog zida. Da nije bilo svjetsko prvenstvo pred vratima, naravno da bih otišao na operaciju ili bih mirovao, no nisam želio. San mi je bio otići u Francusku i trpio sam bolove sve misleći da će proći samo od sebe. Ali, eto, nije se stanje poboljšalo i ja zaista nisam bio spreman. A o igri Igora na prvenstvu zar je potrebno riječi trošiti. Bio je vođa obrane i jedan je od najzaslužnijih za broncu.

Već je postala legendarna ona vaša izjava o Ukrajincima uoči meča u Zagrebu. Smatrate li da i ova reprezentacija Nike Kovača ima svog Gocu Jurića koji će reći, recimo uoči Brazila: ''Šefe, jebat ćemo im majku'' i povući sve ostale ako bude potrebno?

Kao prvo, samo izbornik Kovač je jedan takav lik. I kao igrač je bio velik, a mislim da će to biti i kao izbornik. Smatram da će on na svoje igrače prenijeti tu pozitivnu bezobraštinu, drskost koja je neophodna ako se misli svladati nominalno i jačeg protivnika. Kažete, da li imamo nekog s mudima? Naravno da imamo. Mandžukić je taj tip igrača, igrač po mom ukusu koji će i poginuti za momčad ako treba. A kad pri tome imate i Luku Modrića koji može igrati u svakoj reprezentaciji svijeta, onda straha nema. Baš bi volio vidjeti da neki igrač zabušava dok gleda njih dvojicu kako lete. Ma, ne bojim se ja za njih. Moja je želja, naravno da odemo što dalje, no veliki je uspjeh što smo se uopće i plasirali na svjetsko prvenstvo. Ako prođemo grupu to je super, to je sjajan rezultat, a onda, a onda je sve otvoreno, onda je sve moguće.