Franjo Vladić: Kompjutor u kopačkama

...porodio, Marijanom Matunom Kvesićem, gromadom većom od Huma i Veleža, i Enverom Marićem, vratarom (zamislite!) - najbolje svjetske nogometne vrste, pretresli smo drugu polovinu prošloga stoljeća, prisjećali se velikih klubova, velikih utakmica, naravno i nogometaša i njihovih učitelja koji su obilježili svoje vrijeme.

Piše: Josip Muselimović-Večernji list

Razgovarali smo i o tome kako postoje ljudi koji su, u povijesti grada i zemlje, ostavili trag koji se mora poštovati i čuvati i koji mlađim naraštajima mora biti i put, poticaj i putokaz.

Narav čovjeka teško je definirati.

O tome fenomenu raspravljali su najveći umovi ljudskog roda i iznjedrili različite škole i različite poglede. Ako, stjecajem okolnosti, povedete raspravu o članovima određene akademske zajednice, o članovima Društva književnika, likovnih umjetnika, o onima koji jesu ili se namjeravaju dokopati svjetala pozornice, u pravilu čut ćete različita mišljenja i različite ocjene. On je neznalica, pa neka je i doktor znanosti, njegova proza i poezija - to su prazne priče, od njegovih slika i crni đavo glavu bi okrenuo, njegova lijeva noga služi samo za opiranje... I tako redom, i tako u nedogled, može se čuti u ovakvim prigodama i ovakvim raspravama.

Međutim, svako pravilo ima i svoje iznimke. U razgovorima s Muhamedom Mujićem, Duškom Bajevićem, Marijanom Kvesićem i Enverom Marićem, bilo je ugodno slušati kako su, uglas i probranim riječima, govorili o svom suigraču, protagonisti najvećih klupskih i reprezentativnih događaja, o velemajstoru poteza koji su zaustavljali dah, kako su govorili o legendarnom nogometašu Franji Kulji Vladiću.

Kada sam u predvečerje u dogovoreno vrijeme došao na razgovor, slavnog nogometaša zatekao sam u novome gradskom naselju gdje su zgrade poredane po veličini, kao učenici u nekom razredu osnovne škole ili na nekoj drugoj tjelesnoj, baletnoj ili folklornoj smotri. Jedne su prizemne i ravnih svodova, druge nešto veće s isturenim balkonima, a one najveće, s terasama na krovovima, kao da su predodređene obavljati poslove nekadašnjih gradskih kula, s kojih se, u svakom trenutku, mogu osmotriti prilazi i sve ono što se događa unutar gradskih zidina.

Hodajući ovim novim naseljem, promatrajući zgrade poredane s lijeve i desne strane ulice, u misli mi pristiže sjećanje na prijatelja koji je sve ovo "smišljao" i sve ovo projektirao. Sjećam se njegovih crteža i milimetarskih proračuna, sjećam se pokojnog Vite Vištice koji je, hodajući tragom svojih hobija, kao lovac u vrletima Prenja, prije tridesetak godina, stradao nesretnim slučajem. Sjećam se i brige oko projektiranja poslovnog prostora namijenjenog za zvijezdu onovremenih dana - za slavnog nogometaša mostarskog Veleža, atenskog AEK-a i reprezentacije bivše države. Naravno i ponosa s kojim je govorio o svojim projektnim rješenjima, o novom naselju nazvanom Centar II, ali i posljednjeg ispraćaja i oproštajnog govora Mate Leske, velemajstora lijepih riječi i prozračnih misli.

Sunce se već sklonilo iza brda Hum, ali je ostacima svoje svjetlosti, kroz prozor u prizemlju, obasjavalo slavnog nogometaša i njegovo lice koje je bilo prožeto nekim neobjašnjivim mirom i zadovoljstvom. Njegov spokoj nije narušio ni neobjašnjiv postupak gradske administracije koja je, ispred ugostiteljske radnje koju desetljećima vodi njegova supruga Ružica, uklonila nekoliko stolova s prostora koji se nazivaju javnim površinama. A ne tako davno, njegovi suvremenici znaju, za vjernost klubu i gradu mogao je uzeti što je htio, pa i prostore starih mlinica u još starijem gradu.

A njemu i njegovim potrebama bila je dovoljna samo jedna ptica-samo jedan štiglić koji će, s vremena na vrijeme, svojim umilnim cvrkutom, navijestiti dolazak proljeća ili neke druge radosti. No, očito je da se vremena mijenjaju pa s njima i sve drugo. Sve je podložno promjenama, očito je to, osim karaktera i naravi Franje prvog Vladića.

U današnjim vremenskim okolnostima nogometna igra nije samo sportska zabava i natjecanje. Ima tu zadaha velikog profita, zatamnjenog biznisa i prikrivene politike, a sve manje nogometne vještine, driblinga Muhameda Mujića, elegantnog hoda i skoka Duška Bajevića, "oksforda" Cice Kranjčara, dugih lopti kojima nitko ne zna ni pravca ni smjera dok ne stignu na točno određeno mjesto.

U nogometnoj igri Franje Vladića nije bilo "industrijskih poteza", bila je to ljepota. I to ona koju je teško opisati, i koju je, u trenutku nastajanja, malo tko i mogao shvatiti i razumjeti.

Kako je nogometna igra, u nekim fazama, poprimila obrise znanosti, tako su i potezi pojedinih nogometaša, uglavnom onih od kojih je protivniku prijetila najveća opasnost, bili predmet posebnih analiza.

Priča se, a kažu da je to živa istina, da je u jednom njemačkom računalnom centru analizirana igra Franje Vladića, na način da je, na temelju televizijske snimke, definiran položaj i raspored svih igrača i postavljen upit - koji bi u tom trenutku bio najbolji i najkorisniji potez. Svemoćni računalni centar uvijek je odgovarao na isti način:

Najbolji je onaj potez koji je, u tom trenutku, učinio Franjo Vladić. Zato i nije čudo što se u stručnim krugovima uglas govori da toga više nema, da je to bio, jednostavno, čovjek s kompjutorom u kopačkama. I s raspjevanim štiglićem u duši, reći će njegovi prijatelji.

Tako proslavljeni nogometni reprezentativac, trener i aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković piše:

Za vrijeme cijele utakmice Franjo Vladić sve je kompjuterski držao u svojoj glavi. Takav nogometni dragulj, do dana današnjeg, nije se pojavio na ovim prostorima. A Vahid Halilhodžić će dodati:

Lucidnom igrom i provlačenjem lopte putovima koje nitko na terenu nije vidio osim njega samog, Franjo Vladić je jednostavno izluđivao naše protivnike.

Što su o slavnom nogometašu kazali njegovi suvremenici:

ENVER MARIĆ: U Mostaru, u našoj zemlji, na prostorima bivše države, bilo je velikih i sjajnih nogometaša. Teško je nekoga izdvojiti. Ipak, Franjo Vladić mogao je uraditi ono što nitko drugi nije ni znao niti mogao. Ne želim biti subjektivan. Franjo Vladić je najbolji nogometaš kojeg sam ja gledao i s kojim sam nastupao. Neponovljiv, genijalan tehničar.

MARIJAN KVESIĆ: U svemu se slažem s ovim što je Mara rekao. Pamtim Franju Vladića kao suigrača, pamtim sve njegove nogometne čarolije. Znam da je ideje trenera i svoje zamisli znao i mogao provesti, i tako tim dovesti do pobjede i zvjezdanih trenutaka. Franjo Vladić je nogometni dragulj kakav se samo ponekad i ponegdje rodi.

ŽARA MARKIĆ: Kao član Uprave Veleža pratio sam nastupe Franje Vladića. On je bio motor i kompjutor nogometnih uspjeha, protagonist igre zbog koje su ljudi hrlili na stadione. Ni jedna nogometna sredina nije dala takav tercet nogometnih tenora-Domingo-Pavarotti-Carreras, kao što je to bio naš BMV-Bajević-Marić Vladić.

Razgovaram sa slavnim i legendarnim sportašem, simbolom ljepote nogometne vještine i pitam ga:

Razgovaramo u vrijeme Velikog tjedna, uskrsnih blagdana i obiteljskih svečanosti. Kako se ovaj blagdan slavio u Vašoj obitelji?

Moj otac Damjan bio željeznički radnik. Majka Cvijeta bila je kućanica i na njoj je bio teret podizanja brojne obitelji. Šestero djece, s jednom radničkom plaćom... Nije bilo jednostavno živjeti. Stanovali smo u Šantićevoj ulici, na padinama kod Neretve. Tu je počinjao i završavao svaki naš dan. Otac Damjan znao je samo za obitelj, za posao i franjevačku crkvu. Njega ništa drugo nije zanimalo.

Nikada nije bio ni na jednoj utakmici, pa ni na onima na kojima sam s Veležom osvajao simpatije i titule. Sa sestrom sam, iz Šantićeve ulice, "starom štrekom", išao do franjevačke crkve i fra Stanka Vasilja, omiljenog vjeroučitelja. Sjećam se božićnih i uskrsnih blagdana i obiteljskog okupljanja. Sjećam se i priprema za moju krizmu i radosti kada sam na dar dobio naliv pero. A ja mislio da bi bilo puno bolje da su mi kupili loptu, patike ili nešto drugo za igru. O školi nisam razmišljao.

Tko je uočio Vašu nadarenost prema nogometnoj igri, kako ste dospjeli među omladince Veleža? Je li još netko napravio tako veliku nogometnu karijeru? Put do nogometaša reprezentativnih razmjera nije lagan. On zahtjeva godine odricanja i upornog rada. Mnogi, pa i oni koji su posebno talentirani, zastanu negdje na pola puta.

Moj otac priznavao je samo rad i ništa drugo. Preko prijatelja našao mi je posao raznošenja mlijeka u ulici u kojoj smo stanovali. Na taj način zarađivao sam pet tisuća dinara mjesečno. Kao dječak, naučio sam rano ustajati i na vrijeme raznijeti mlijeko. Istina, nekada bih pobjegao na livade uz Neretvu i tu igrao na male golove. Bilo je to i vrijeme priprema za turnire po Mahalama.

Peko Dilberović, tadašnji skaut Veleža, uočio je moju igru i pozvao me u juniore. Otišao sam, a malo potom, odlučio prijeći među atletičare jer su oni, nakon treninga, imali osiguran čaj i sendvič. Kada su mi to isto obećali među nogometašima, vratio sam se. Za šalicu čaja i jedan sendvič.

Nogometnu karijeru sa mnom je počeo Noka Serdarušić, kasnije slavni rukometaš i Dražen Dalipagić, još slavniji košarkaš. Sa mnom su karijeru gradili Enver Marić, koji je dospio do prvog vratara izabrane svjetske vrste i Duško Bajević, centarfor koji se ni s kim drugim ne može uspoređivati. To je tako, to je moje mišljenje, i neka se nitko ne nađe uvrijeđen. Žao mi je što Stipe Jurić, brat legendarnog Goce, nije uspio ostvariti ozbiljniju nogometnu karijeru. Bio je to dragulj kakav se samo slučajno negdje može otkriti.

Potpis prvog ugovora i nastup za prvi tim Veleža sigurno je urezan u Vaše sjećanje. Kako je to izgledalo?

Nije to bilo kao što je danas. Pronašli su me s "rajom" na Neretvi, na kartama i kupanju, i pozvali na potpis ugovora. Odveli su me u neke prostorije kod Robne kuće Razvitak. Potpisao sam ugovor i dobio dvije košulje: jednu dugih i jednu kratkih rukava. Majci sam morao objašnjavati da košulje nisam ukrao i da sam ih dobio za potpis prvog ugovora.

Pretpostavljam da nije bilo jednostavno izboriti status standardnog reprezentativca i da su nogometaši iz velikih središta i velikih klubova, ipak, imali neku prednost.

Sa 17 godina počeo sam nastupati za prvi tim Veleža. Sjećam se svoje prve utakmice, pogotovo blistavog debija za reprezentaciju bivše države. Točno je da su nogometaši velike četvorke Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana, imali veću potporu svojih sredina, ali je istina i to da se moja igra nije mogla unedogled ignorirati. Moj debi bio je u Londonu na utakmici protiv moćne engleske reprezentacije. Postigao sam pogodak za neodlučen rezultat i o toj utakmici se i dan danas ispredaju različite priče.

Ta utakmica igrana je u jesen 1972. godine. O njoj, Vašem i Duškovom nastupu i dan danas raspredaju se priče.

Kada je objavljen sastav nogometne reprezentacije bivše države, na ispraćaju u hotelu Bristol, legendarnom Stampiju rekao sam da ću mu, ako budem igrao i postigao gol, donijeti najljepši upaljač koji budem našao u Londonu. I, eto, dogodilo se da sam igrao i da sam postigao gol. Ushićen, uzdignutih ruku dotrčao sam do Duška i pitao ga:

- Što misliš - kako sada Stampi slavi?

Kupio sam najbolji upaljač koji sam našao; bio je lijep, nekako pozlaćen i skup. Po povratku, ponovno u hotelu Bristol, među oduševljenim mnoštvom, upaljač sam predao Stampiju. Nedugo zatim izišli smo u šetnju i kažem mu: - Stampi, hoćemo li zapaliti po jednu?

A on meni:

Hoćemo, ako imaš šibicu.

Zapravo, Stampi nas je beskrajno volio. Stalno je govorio:

Ja mogu, ali ti nemoj pušiti, ti si igrač, pluća će ti stradati. Na ovaj način Stampi je želio da popušim jednu cigaretu manje. Mostarskim liskalucima nitko nije mogao stati u kraj.

Nakon što ste postali standardni reprezentativac i ostvarili veliku nogometnu karijeru, kakav je bio odnos Vaših roditelja i obitelji?

Raznoseći mlijeko, rekao sam, zarađivao sam pet tisuća dinara. Stariji brat Slavko prepoznao je moju nadarenost i obećao mi davati tri puta veću plaću samo da se posvetim nogometu i Veležu. Tako je i bilo. Prestao sam raznositi mlijeko, išao sam trenirati, a brat Slavko svakog prvog u mjesecu davao mi je petnaest tisuća dinara. Sve je došlo na svoje i ja sam se bratu dostojno odužio. Njegova smrt teško me je pogodila.

U razgovoru za naš list Duško Bajević pričao je o vremenu kada je kupio fiću, kako je osvajao svoju djevojku Begu, pričao je i o drugim dogodovštinama. Pričao je da ste Vi i Mara fiću koristili kao svoje vozilo.

Mi smo zajedno odrasli, sve dijelili, pa tako i Duškovog fiću, legendarnih oznaka MO:85-36. Nije to bila mala stvar. S njim me je Duško vodio u Buturović Polje na polaganje 5. i 6. razreda osnovne škole. I Mara je uzimao i vozao se po gradu. Duško se oženio, malo zatim i ja sam iz III. razreda Ekonomske škole odveo svoju suprugu Ružicu. Dobili smo dvije kćeri - Mionu i Sandru i doživjeli neslućene radosti s unucima Bartolom, Jugom i Antonijom. I iza mene su četiri desetljeća sretne bračne zajednice. Naša kći Miona diplomirala je na Pravnom, a Sandra na Filozofskom fakultetu. Imaju svoje obitelji i svoju djecu. Svi smo sretni. Ovogodišnje uskrsne blagdane proslavili smo baš onako kako su to slavili i moji pokojni roditelji.

Nekoliko godina proveli ste u Ateni i s Duškom nastupali za AEK. Bilo bi zanimljivo čuti Vaša sjećanja - o dolasku u Atenu, o nogometnim nastupima, o statusu "mostarskog dvojca", o titulama i proslavama uz sirtaki.

Ovo je pitanje za jednu cijelu knjigu. Duško me pozvao u AEK i nije bilo razloga ne prihvatiti takvu ponudu. Dolaskom u Atenu, shvatio sam da je Duško postao mit, da za njim luduje cijela Grčka. U određenim trenucima činilo mi se da je moćniji od predsjednika Karamanlisa.

Kako drugačije objasniti popularnost čovjeka kojemu taksisti ne žele naplatiti vožnju; u restoranima koliko god on inzistirao, hranu i piće, u butiku ono što uzme. Njegova grčka popularnost, jednostavno je neobjašnjiva.

Kako je bilo nakon one prometne nesreće u kojoj je stradao jedan pravoslavni svećenik?

Duško je toga jutra trebao odvesti pok. Ljubu Šošu u zračnu luku i vratiti se na trening. Nedugo zatim došla je vijest o prometnoj nesreći. Kako nisam znao grčki jezik, s prevoditeljem sam pošao do policije i suda. Kada sam došao, bio sam zatečen prizorom. Oko Duška se sve okupilo. Hrabrili su ga i tješili. U jednom trenutku, do nas je došla mlada i šarmantna dama u policijskoj odori. Nakon razgovora pitao sam prevoditelja što je rekla, što će biti.

- Što je rekla? Rekla je, moj Franjo, da je popova i tako previše, da je Duško jedan i da se ne trebamo previše uzbuđivati.

Nakon ovog razgovora, shvatio sam da je Duško svako jutro mogao ‘satrati' po jednog popa i da mu opet ne bi bilo ništa.

U to sam se uvjerio i na dan sudskog procesa. Rekli su mi da je sudac diskretno upitao - je li produžio ugovor, ostaje li u Ateni? Kada je čuo potvrdan odgovor, sve je bilo riješeno. Duška je ta nesreća, kao čovjeka, dugo vremena progonila i opterećivala.

Veliki obol dali ste igri reprezentacije bivše države. Ima li nešto posebno što biste željeli izdvojiti? Kakav je bio odnos među nogometašima, kakav je bio odnos s trenerom i vodstvom?

Na mene je veliki dojam ostavio Vujadin Boškov i za vrijeme njegovog mandata izbornika najčešće sam nastupao. Pričao sam vam o mom nastupu na Wembleyju. Kada smo se vraćali iz Las Palmasa, iz Španjolske, trebali smo sletjeti u Beograd, a ja sam navečer imao vlak za Mostar. U jednom trenutku čuo sam kako kapetan govori:
- Vežite se, spustit ćemo se u Split, odavde je Franji najbliže do Mostara. U zrakoplovu se oglasio pljesak. Tako je jedan zrakoplov, na međunarodnom letu, stao da bih ja izišao. Takav je to bio odnos. Pamtim Miljana Miljanića i Ivana Toplaka, sve su to bili izvanredni treneri.

Ipak, prije svih, izdvajam Sulu Repca, mog oca i učitelja. Moja generacija njemu treba spomenik podići. Veliki spomenik, velikom treneru i velikom učitelju. Pitajte Duška i Maru i vidjet ćete što će vam oni reći. I prema Bruni Reparu koji nas je učio prvim, pravim nogometnim koracima, dugujem veliku zahvalnost. Obradujem se kada ga god sretnem u gradu.

U Ateni ste imali izvanredne uvjete, a ipak, vratili ste se u svoj matični klub...

Velež je bio u velikoj krizi, prijetilo mu je ispadanje iz I. nogometne lige. U to vrijeme predsjednik Kluba bio je Jole Musa, veliki čovjek i naš veliki prijatelj. Njemu nismo mogli reći ništa drugo nego da se vraćamo, prvim letom, prvim zrakoplovom. Znate i vi to. Vi ste Jolu branili na sudu, u onom procesu kada su ga, na pravdi Boga, zajedno s Cojlom, Ivanom i Sadijem, htjeli "izbaciti iz prve ljudske lige". Tada sam svako jutro dolazio u Sud i pratio što se događa s ljudima koji su živjeli s nama i našim klubom.

Na koji način je kompenziran Vaš povratak?

Napravljena je preinaka namjene poslovnog prostora u kojemu se nalazi moja ugostiteljska radnja. Izišli su ljudi iz općine i neki geometri, sve premjerili i meni rekli do koje crte mogu prostor natkriti i odvojiti od nogostupa. Tako je to bilo prije trideset godina. I, eto, doživio sam da su mi, bez najave i na grub način, uklonili stolice iz tog natkrivenog i od ulice odvojenog prostora. Ipak, nakon prespavanih noći, mišljenja sam da to nije u redu. Nisu mi morali dodijeliti veliko ili najveće društveno priznanje za sve ono što sam učinio na promociji grada i države, ali nisu se trebali spotaći o nekoliko stolova i nekoliko stolica preko kojih moja supruga ostvaruje egzistenciju za našu obitelj.

Kao igrač velikog renomea, ima li neko ime koje je na Vas ostavilo poseban dojam? Mnogi će reći da je Muhamed Mujić nepravedno zaboravljen, da je to nogometaš kakvog naša zemlja nikada nije imala. Mnogi će reći i to da Asim Ferhatović, ipak, nije ono što je bio Muhamed Mujić. Zanimljivo je da je grad Sarajevo stadionu na Koševu dao ime Asima Ferhatovića, a grad Mostar nogometnoj legendi i kapetanu reprezentacije bivše države nije dodijelio ni najmanje društveno priznanje. Na ovo pitanje ne morate odgovoriti ako za to imate i jedan, najmanji razlog.

Zašto ne bih odgovorio? Svatko može imati svoje mišljenje. Nastupao sam zajedno s Muhamedom Mujićem.Razgovorao sam sa starijim nogometašima i svi su jedinstvenog mišljenja- Mujić, pa onda svi mi iza njega. Naravno i Asim Ferhatović. Pitam vas - tko je bio kapetan olimpijske reprezentacije, tko ju je predvodio na Svjetskom prvenstvu u Čileu? Muhamed Mujić, i to izborom samih reprezentativaca. A znate li koja su to bila imena i što to znači kada vas sami reprezentativci izaberu za svoga vođu i kapetana? Ima stvari i vrijednosti koje se ne mogu uspoređivati.

Za svoj matični klub odigrali ste skoro 400 službenih utakmica i postigli stotinjak golova. Za reprezentaciju bivše države odigrali ste tridesetak utakmica, postigli nekoliko golova.

Tako je. Bilo je i drugih prijateljskih i revijalnih utakmica, ali to je službena statistika.

Svoje bogato nogometno znanje godinama ste prenosili mladim nogometašima Veleža i Zrinjskog. U Vaše vrijeme, na prostorima Hercegovine, nekako svake godine "nicalo" je neko novo veliko nogometno ime. Sjetimo se golmana Žare Barbarića, Gordana Irovića, Ivice Ćurkovića, Envera Marića, pa tako redom, bekova, halfova, polutki, krila, vođa napada: Vlade Zelenike, Duška Bajevića, Vahida Halilhodžića. Kako to da u posljednja dva desetljeća nema novih velikih izdanaka?

Ovovremene generacije žive u drugačijim društvenim okolnostima. Nema natjecanja po mahalama, nema sustavnog rada, pa tako ne može ni biti novih velikih nogometnih imena. Ipak, s ponosom mogu reći da sam, kao trener, bitno utjecao na razvitak nogometne karijere internacionalnih veličina kao što su Sergej Barbarez i Braco Salihamidžić.

Danas ste u nekakvoj nogometnoj mirovini. Kako provodite slobodno vrijeme, pratite li nogometnu scenu naše zemlje i zemalja bližeg okruženja?

Ne odmičem se od svoje životne ljubavi i štiglića. Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju.

Hvala Vam na ovom dugom i pomalo neobičnom razgovoru. Želimo Vam dobro zdravlje i punu kuću unučadi i raspjevanih štiglića.

Redovito čitam Večernji list, to su moje novine. Rado bih vama i vašoj redakciji darovao jednog kupreškog štiglića. Pjeva bolje i od Mate Bulića, vjerujte mi.