Blaž Slišković: Tko zna kako bi sve ispalo da u njemu nije bilo belaja.

Stajali smo ispred velikog grba Zrinjskog, na stadionu kojem je u nekom prošlom životu, u jednako crvenom, ali drugačije dizajniranom dresu najavljivao neku novu vrstu čarolije.

Piše: Bernard Jurišić

Razveselio se posjeti iz grada koji ga je pretvorio u nogometno božanstvo. Malo smo ćakulali, malo divanili, a on je sve vrijeme isisavao dušu iz neke uske cigarete i škiljio oblak dima. Točno se vidjelo da bi tog trena dao sve svoje driblinge za prst crne kave. One najcrnje bez koje nije moglo početi ni jedno novinarsko druženje s njim u onoj zadnjoj Hajdukovoj šampionskoj sezoni. Sezoni koju nikad nije prebolio.

U svoj se Zrinjski vratio tek tjedan-dva ranije. U misiju. Biti prvak. To nikad nije bio. Ni u jednom svom životu. Kad smo mu na odlasku poluozbiljno dobacili kako se vidimo u zadnjem kolu na proslavi titule, povukao je zadnji dim, usisao ga sve do bubrega i lagano odmahnuo glavom:

"Bit će dotad još belaja..."

Belaj i Baka. Zar bi uopće moglo biti drugačije?

Kako smo i obećali, vratili smo se na kraju svibnja na isto mjesto. Na proslavu titule. Sarajevo je u gradskom derbiju zaustavilo Želju i mostarskom klubu otvorilo vrata. Zrinjski je branio titulu, Baka ju je osvajao. Prvu u životu. Zamislite. Dan prije 58. rođendana. Trebalo je samo u zadnjem kolu na krcatom stadionu Pod Bijelim Brijegom pobijediti Slobodu.

Onu istu Slobodu protiv koje je jednom davno, u nekom prošlom životu, uzeo loptu na centru, predriblao sve što mu je stajalo na putu, zabio gol i otrčao direktno u svlačionicu. Jer mu je bilo hladno.

Ovog puta je mogao ostati do kraja. Zime nije bilo, naprotiv. Nemilosrdno hercegovačko sunce pržilo je grad na Neretvi u nedjeljno popodne dok se slavlje s ulica prelijevalo na stadion i opet vraćalo na ulice. Zrinjski je nakon osvojenog kupa Širokog Brijega i drugoligaške titule GOŠK-a iz Gabele zaokružio trostruko hercegovačko nogometno slavlje.

"A vi stvarno došli", nasmijao se ugledavši nas.

"Pa nemoš Baku zajebat'. To bi bio belaj."

Onda kad sam uzeo trofej u ruke, sve sam se okretao oko sebe da ne dođe odnekud Igor Štimac, pa da mi uzme i ovu titulu

Povukao nas je u mir koji su narušavala samo njegova dva energična petogodišnja unuka. Taj mir se osjećao i u njegovu glasu dok je svoju prvu titulu u životu posvećivao pokojnom ocu i malom Luki Lovriću, koji je izgubio život u nedavnoj zrakoplovnoj nesreći. Cigaretu valjda nije ni gasio od zadnjeg puta kad smo se vidjeli.

U trenutku sam se vratio u djetinjstvo. Onaj period za kojeg kažu da te zauvijek definira. Ako je to istina, ja sam pred svlačionicom na mostarskom stadionu stajao sa svojom definicijom. Ne samo svojom, nego definicijom čitave moje generacije. Matošića i Vukasa se ne sjećam. O Jerkoviću i Šurjaku su mi pričali. Ali Baku sam gledao svojim očima. Baka je bio moj prvi nogometni bog.

Zbog Bake sam se zaljubio.

"Dobili ste velikog igrača, ali i veliki belaj." Legendarna rečenica otišla je iz Mostara prema Splitu zajedno s njim tog srpnja 1981. U vrijeme kad se Hajduk izvan terena naganjao sa Zvezdom, Partizanom i Dinamom kao did Kikaš sa Škiljom iz Zagvozda. U vrijeme kad je čaroliju Starog placa mijenjalo neko čudno poljudsko prokletstvo.

Džajić mu je nudio "pola Dedinja". I lijepu rukometašicu Svetlanu Kitić, njegovu tadašnju djevojku, kasnije i suprugu s kojom je jedno vrijeme bio prvi celebrity par bivše Jugoslavije, odveo je u beogradski Radnički kako bi i njega lakše slomio. Partizan je u Mostar slao emisare koji su mu obećavali sve ono što obećava Zvezda i još kat više. Dinamo je igrao na kartu emocija njegovog oca Vlade, pasioniranog dinamovca, da ga pošalje u Maksimir.

Ali Baka je htio samo u Hajduk. On mu je bio najbliži. I fizički i mentalitetom. Želio je biti blizu kad ga probije nostalgija. Za njegovim Mostarom. Za njegovom rajom. Bez lopte, cigarete i bez raje nikad nije mogao.

S Hajdukom je sve dogovorio nakon samo jednog ručka. Tito Kirigin je znao kako pregovarati, iako Baku nije trebalo puno nagovarati. Njegov ujak, koji je se na trenerskoj akademiji u Beogradu sprijateljio s Tomislavom Ivićem, bio je prvi most između njega i Hajduka.

A neki poseban fluid između Bake i Splita rodio se i prije negoli je postao Splićanin. Pljesak u Splitu dobivao je i u Veležovu dresu. Split je na takve umjetnike lopte uvijek bio posebno slab.

U Splitu je prošao put od osporavanog do legendarnog, put koji je morao proći svaki velikan tog grada. Put koji je definirao baš svakog splitskog šampiona.

Za Hajduk je odigrao legendarne utakmice i postizao legendarne golove. Uvijek se iz memorije najprije izvuku gol Zvezdi iz kornera i majstorije protiv Torina i Sparte u Europi, ali svaka je njegova utakmica nudila nekakvu čaroliju. Onda kad mu se igralo. A to nije bilo baš uvijek. Priznao je to i sam. Bilo je vremena kad je ona rečenica koja ga je dopratila iz Mostara zujala poput bumbara. Belaj i Baka. Ruku pod ruku.

Nikad nikome nije ostajao dužan. Igora Štimca je na forhend volej čekao 12 godina. Osam kola prije kraja tadašnji Hajdukov šef struke ga je smijenio, iako je momčad preuzeo na sedmom, a ostavio na prvom mjestu. Štimac je sam sjeo na klupu i potpisao naslov prvaka. Sljedeći nakon toga Hajduk još uvijek čeka. Baka je svoj dočekao. I nije ni pomislio prešutjeti.

"Kad je sudac odsvirao kraj protiv Slobode, bio sam jako sretan. Onda kad sam uzeo trofej u ruke, sve sam se okretao oko sebe da ne dođe odnekud Igor Štimac, pa da mi uzme i ovu titulu."

Iz te su sezone ostali repovi koji su se protezali čitavo desetljeće, a Baku je posebno zaboljelo kad je iz Hajduka kao argument za pobijanje njegovog trogodišnjeg ugovora izašla izjava kako "nema dokaza da je on uopće bio trener Hajduka". Zahladio je odnose s Hajdukom, barem onim službenim, ali za navijače je uvijek ostao nogometno božanstvo.

Bio je isključen u svom prvom povratku u Mostar u bijelom dresu. Vrijeđao ga je čitav stadion, prema njemu je kod svakog kornera letjela kiša projektila. A on baš i nije od onih koji će otrpjeti i odšutjeti. Ni tada, ni danas. A ni u međuvremenu.

Nije prešutio ni dijelu navijača Veleža kojem je ovog tjedna zasmetala njegova izjava kako "voli Velež, ali mu je malo draži Zrinjski". Isforsirala se besmislena i bespotrebna medijska drama, a Blaž Slišković nikad u životu nije izrekao ružnu riječ o klubu u kojem je ponikao. Klubu čija je legenda. I uvijek će to biti bez obzira kakvim gumicama neki brisali njegovo ime.

Zar je tako brzo zaboravljeno da je riječ o čovjeku koji je prvi BiH reprezentaciju približio svim narodima u toj zemlji i prvi je doveo na prag velikog natjecanja?

Simpatično je kad Baka trener kaže da od svojih igrača najviše traži ono čega je njemu kao igraču najviše manjkalo. Disciplinu. A još je simpatičnije što je u jednom trenutku skoro postao izbornik Sjeverne Koreje. Baka i Kim Jong Un. Kakav bi to tandem bio. I kakav belaj.

I bez obzira što je Baka trener svoju karijeru konačno okrunio titulom, Baka igrač uvijek će biti veća faca. Za razliku od Bake trenera, Baka igrač nije trebao učiti engleski u Institutu Ingrid Antičević-Marinović. Baka igrač govorio je na svim jezicima svijeta.

I tko zna kako bi sve ispalo da mu neki mesar iz OFK Beograda nije slomio nogu u sezoni uoči Svjetskog prvenstva 1982. Tko zna kako bi sve ispalo da nije morao na operaciju koljena nakon sjajne sezone u Pescari. U vrijeme kad su se Juventus i Roma hrvali za njegov potpis.

Tko zna kako bi sve ispalo da u njemu nije bilo belaja.

Ali onda to ne bi bio Baka. Legenda Mostara s obje strane Neretve, sviđalo se to nekome ili ne. Ikona čitave generacije hajdukovaca. Idol Zinedineu Zidaneu. Velemajstor za kojeg je Brazilac Junior rekao kako je "najbolji s kojim je igrao". A igrao je, između ostalih, i s nekakvim Zicima i Socratesima.

Onda ne bi bio tip o kojem je TBF sve rekao u dva stiha.

"Više ne pratin ni balun jer mi je tlaka

nikad više igrača ka' šta je bija Baka..."

Nikad.