Zbog čega i kada je nogomet prestao biti samo sport?

Zbog nogometa pijemo, ljutimo se, za nogomet živimo. Klinci žele postati Modrići i Olići a san svakog oca je da mu sin nosi kopačke i u njima zarađuje kruh. 

Piše: Iva Međugorac

Za nogomet često kažu da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mnogi će se složiti da je čak i najvažnija, ako ne po broju publike onda po novcima na računima nogometnih moćnika.  Nogometnih moćnika koji svoju "teško" zarađenu lovu troše na jahtama, u kockarnicama ili ako pričamo o Hrvatskoj u narodnjačkim klubovima.

S druge strane nogomet nisu oni koji trče po livadi gurajući loptu nogomet su prepune tribine Dinamovog stadiona ( u ona vremena kada ulaznica nije bila 1 kunu), nogomet je pjesma Dalmatinaca i Hajdukov 100-ti rođendan, nogomet je navijanje za lokalni klub u svome selu jednako strastveno kao da pored tebe trči veliki Messi.

No što je sa onima koji pod parolom ljubavi i strasti prema sportu uništavaju naše ulice, stadione, kuće, lupaju vašu djecu na tribinama? Što je sa navijačkim udrugama koje se izvlače na pojedince i ljubav prema sjeveru i jugu te pritom prolaze nekažnjeno , dok s druge strane dižu hajku na policiju i ljude koji pokušavaju uvesti kakav takav red. Donekle mogu shvatiti rivalstvo između Srba i Hrvata, Slovenaca i Hrvata premda ni to ne opravdavam ali zar pobogu nekoga moramo mrziti zato što je iz Splita, Zadra ili Zagreba.

S druge strane nisu samo navijači ti koji čine nešto pogrešno ponekad ni policija ne obavlja svoj posao kako treba jer se često nakon utakmica pojave spekulacije o nasilnim policajcima, prebijenim starcima, djevojkama, roditeljima, upucanim navijačima, primjer je utakmica između Dinama i Hajduka u svibnju 2010.  godine kada je jedan navijač upucan, a policajac ostao bez oka. Imala sam priliku sudjelovati na tome ''derbiju''  u kojem je policija doslovno jebala majku ljudima koji prolaze cestom, ona ista policija koja bi trebala spriječavati nasilje.  Nakon te utakmice u medije su izlazile priče o pretučenom starcu koji je u Dinamovoj majici čekao tramvaj, o djevojkama u kafiću koje su gledale utakmicu i bile kažnjene zbog toga baš kao i priče da ranjenom mladiću nije pružena medicinska pomoć na vrijeme. Hrvatskoj policiji navijači su predbacivali i potplaćenost od strane vodstva klubova, nerijetko se spominjalo kako upravo policija prva svojim provokacijama započinje tučnjave na tribinama. No možda za to nije kriv ni navijač ni policajac već Hrvatski vladajući vrh koji se prošetava od domjenka do domjenka, od fotelje do fotelje zanemarujući nas obične smrtnike zatvarajući oči nad surovom stvarnošću, kao da oni žive na nekom drugom planetu. Da nije tako odavno bi se netko zapitao u čemu je doista fora sa tim gospodinom nedodirljivim Zdravkom Mamićem. Kolika je moć toga čovjeka kada bez imalo srama može nekažnjeno izvrijeđati novinare ili pedere.

On je lik koji je preživio aferu o namještanju utakmica, aferu u koju je sa menadžerskim poslovima bio uključen i njegov sin, preživio je i sukob sa Štimcem. Član Mamićeve uprave Miroslav Rožić, političar kojemu je mijenjanje stranaka rutina jedne je prilike navijačima poručio: ''Ovo je naš Dinamo, navijači neka si osnuju svoj''.  Kolika je snaga Hrvatskoga nogometa kada su u njemu ljudi sa tribina sporedna stvar, zašto se nitko od političkih moćnika nije zapitao zbog čega plavi momci bojkotiraju ono za što žive? Da li je itko barem pokušao sagledati koji su njihovi argumenti?

Ali kao da je to bitno kada su se navijači vratili na tribine uz pratnju policije podržati svoj klub koji je ušao i u Ligu prvaka . Na početku utakmice odšutjeli su simboličnih trinaest minuta za trinaest mjeseci bojkota , naravno uredno izvrijeđali Zdravka Mamića, doduše čudno da Splićani i ovaj put na teren nisu bacali banane kao simbol svog primitivizma i rasizma, ali zato je baklji bilo iako je utakmica bila popraćena velikim osiguranjem. Usprkos policiji 19 navijača je privedeno jer su se uspjeli potući negdje u Lici. Kako će toliko po svemu sudeći loše osiguranje i nerede platiti država koja je u recesiji, država koja ima 300 000 nezaposlenih, država koja je zadužena do grla nije ni bitno, važno da se dere i mlati.

I sada se ja pitam gdje je tu nogomet možda je nestao negdje prebijen lancem, bokserom, možda ga je ukrao zločesti Mamić, Kerum ili Svaguša, možda je  to samo naš mentalitet, nek se bije nije bitno ni di ni koga.  Žalosno je što mi se nameće i odgovor da se nogomet neće vratiti sve dok se na stadionu ne bude moglo normalno i civilizirano pogledati utakmicu bez straha od policije, navijača ili nekoga trećeg.