Trideset ti je godina tek!
Godinama pišem o problemu sportske dvorane i svaki moj članak o tome donosio je sumnju u iskrenost oko cijelog projekta izgradnje iste. Čak i kada se predstavljao glamurozni projekt dvorane, i kada su se postavljali i proslavljali temelji dvorane (po tko zna koji puta) nisam bio nimalo optimističan po pitanju same izgradnje. Danas dvije godine poslije predstavljanja najnovijeg projekta još se radi na izgradnji podzemnog dijela, i kako stvari stoje još će dosta vode Neretva odnijeti dok se dođe do prizemlja.
Prvi projekti su predstavljeni još osamdesetih godina prošlog stoljeća, tako da danas imamo čudo staro trideset godina, a evo do dana današnjeg nije još nije izašlo iz podruma. Kao ključni problem aktualnog kašnjenja navode se sredstva iz proračuna koja su drastično smanjena, a ona koja su odobrena nisu valjda dostatna ni za izgradnju školskog igrališta. Neću ulaziti u priču o sredstvima, niti me to zanima. Ono što mene boli, a vjerujem i svakog iskrenog prijatelja sporta jeste što nas godinama prave budalama u vezi ovoga problema. Ove "Igre bez granica" oko izgradnje dvorane traju tridesetak godina, a kako stvari stoje još dugo dugo će potrajati. Očito je da je dvorana samo još jedan u nizu političkih igara kojim se ucjenjuje jedna od zainteresiranih strana.
Do kada će se pristajati na ovakve ucjene sasvim je neizvjesno, ali svaki sat, dan, mjesec, godina bez dvorane znače odlazak čitavih generacija mladeži putem ovisnosti o raznim porocima jer jednostavno nemaju alternative. Grad Mostar je kako stoji na wikipediji kulturno je i privredno središte Hercegovine te upravno sjedište Hercegovačko-Neretvanskog kantona. Ako je kulturno sjedište čime se to kulturnim možemo pohvaliti? Da li se grad bez kina, kazališta, sportske dvorane može nazvati ikako gradom? Kakav izbor ima mladež Mostara? Između poroka droge, alkohola, turbo folka i sličnih gluposti sa jedne strane i ničega sa druge strane lako je izabrati.
Nitko ne zna, a neće nikada ni saznati koliko je sportskih talenata propalo u ovom gradu zbog nemogućnosti bavljenja sportom i sportskim aktivnostima. Sve to samo iz razloga što nitko neće da prizna da je Mostar podijeljen grad, i da taj grad funkcionira na principu uzmi ili ostavi. Davno sam napisao da dvorana koja se gradi nije potrebna ovakvom podijeljenom gradu. Teško će neki sportski događaj privući 7000 ljudi koliko bi trebala primati ta dvorana, i sve ove igre oko dvorane poprimaju puno veće dimenzije od ovih naših lokalnih i sportskih.
Da se imalo sluha za potrebe sporta i sportaša već odavno su se mogla izdvojiti sredstva za izgradnje dvorana u oba dijela grada ovisno o njihovim potrebama. Ovako niti ima grada niti ima dvorane, a još dugo i dugo ćemo slušati šuplje priče o proračunu, podzemnoj garaži, projektima, svečanim obilježavanjima početka izgradnje i kako voli reći jedan naš sugrađanin o predatorskim akcijama i megalomanskim apetitima. Koliko se to odužilo ne sumnjam da će se početi proslavljati i svaki zastoj u izgradnji, a njih je bilo za jednu dobru stranicu povijesti sporta u ovom gradu.
Za sve to sada optužuju se i novinari. Sa tom konstatacijom se moram složiti jer su novinari svakako krivi jer ne pišu o dvorani u mjeri koliko bi trebali. Ovako na vidjelo problemi oko izgradnje izlaze jednom ili nijednom u godina dana, o tome se priča par dana i onda se sve brzo zaboravi. Tako će biti i sada, dvorana se gradi, rokovi se ne poštuju, para nema, krivi su novinari, a dvorana zvana čežnja neće skoro ugledati svjetlo dana. Priča o dvorani koja nakon trideset godina nije izašla iz podruma bila bi jednaka onoj o djetetu koje ima isto toliko godina, a još nije prohodalo. Svuda u svijetu bi to bilo čudo, ali ne i kod nas, od ove zemlje su i čuda digla ruke.
www.zrinjski.info