Mostarski sportski recept: Igraj, osvoji, obećaj i ugasi

Jutrom kada se probudim često razmišljam o riječima koje često čujem u posljednje vrijeme kada napišem neki tekst o sportu u Mostrau. Kome je bola do sporta u ovo vrijeme kada nam odoše ljudi? Ne trebaju nama sada više ni dvorana, ni stadion.

Ja još ne mislim tako, ali se često uhvatim da razmišljam o tome jer u tim riječima ima i dosta istine. Gledam fotografije iz svoje arhive. Ne tako davno utakmica Zrinjskog je bez obzira na ime protivnika znala privući desetak tisuća ljudi. Gledam utakmica protiv Željezničara, kiša pada a puna tribina kišobrana. Znali smo se tada ići na stadion bez obzira na vremenske uvjete. Znali smo se radovati pobjedi Zrinjskog bez obzira na to što smo kući došli mokri do kože.

Gledam slike iz naše zamjenske dvorane. Gledam vesela lica Bojana Bogdanovića, Igora Karačića i Marina Marića. Tada kao i sada ti golobradi mladići nisu imali nikakvih uvjeta za bavljenje sportom. Nisu imali dvoranu, još manje su imali novca, ali su igrali za sebe, svoj klub i svoj grad. Gledam fotografije slavlja kada su rukometašice Zrinjskog osvajale titule. Gledam povijesno osvajanje košarkaške titule. Gledam i rukometaše koji slave osvajanje Kupa BiH. Gledam ta sretna lica sportaša i sportašica koji su osvajanjem titula slali poruke, poruke koje su se pretvarale u vapaje koji traže samo normalne uvjete za treniranje i bavljenje sportom u gradu koji je kakvo tako središte jedne regije.

Gledam i slavlja nakon osvojenih titula HŠK Zrinjski. Šest slavlja za šest titula prvaka. Stadion pun razdraganih ljudi kojima puno znači osvojiti titulu i biti prvi. Osvojene titule klubova iz Mostara imaju puno veću težinu od titula koji osvoje klubovi iz bilo kojeg drugog grada iz prostog razloga što ti klubovi vode računa o sport i sportašima.

Mostarski recept je jasan. Igraj do kraja i osvoji titulu. Nakon toga slijede obećanja koja se pretvaraju u ludom radovanja. Na koncu dolazi se na rub gašenja klubova. Primjera imamo mnogo HŽRK Zrinjski, HMRK Zrinjski, HFC Zrinjski...

HŠK Zrinjski ostaje i opstaje samo zahvaljujući Upravi kluba koja je davno shvatila da od ovog grada nemaju što tražiti. I onda jutros osvanu kišni dan. Danas igra Zrinjski protiv Slobode. Na utakmicu će samo oni najvjerniji i najvatreniji, oni koji nikada ne propuštaju utakmice Zrinje. Oni drugi su ili otišli ili im je dosadilo dolaziti na stadion i pokisnuti na njemu. Iste su kiše padale u Mostaru kada se kisnulo s osmjehom na licu zbog pobjede Plemića i danas kada će na stadionu biti maksimalno desetak kišobrana.

Iste su kiše padale u Mostaru i kada je prokišnjavala dvorana. I tada kao i sada se obećavalo sportašima da je to privremeno i da će se stvoriti uvjeti za bavljenje sportom u Mostaru. Danas je privremeno to što nam ljudi odlaze na privremeni rad u inozemstvo, i to što se to privremeno pretvori u zauvijek. Oni koji ostaju danas će na stadion bez obzira puhalo ili padalo i bez obzira na ime protivnika. Dvorana i stadion će čekati neka bolja vremena i ljude koji će ulagati u sport i sportaše. Ljude koji će pomagati klubove bez pitanja Gdje sam ja u svemu tome?