PUTUJU I RADE Privlačne Argentinke u Crnoj Gori, prvo što su ih naučili je 'Đe si mačko'

Geografska distanca između Buenos Airesa i Podgorice, zračnom linijom, iznosi oko 12.000 kilometara. Ipak, da ništa nije isuviše daleko ili komplicirano, kada postoje želja i jak motiv, potvrđuju životne priče dvije predivne Argentinke, Eliane Caruso i Jessice Fernandez.

Obje imaju po 36 godina i obje su iz istih, privatnih i emotivnih razloga, odlučile napustiti svoju rodnu el pais (zemlja) i nove životne avanture započeti na Starom kontinentu. Međutim, na ovo uzbudljivo putovanje nisu krenule zajedno, piše Telegraf.

Upoznale su se u Crnoj Gori, ovog ljeta, radeći zajedno u jednom hotelu u Tivtu, kao pomoćno osoblje u kuhinji. Jessica je prethodno boravila u Turskoj i, kako priča za Telegraf Biznis, oduševljena je tom zemljom, ljudima (uprkos kulturološkim razlikama), kao i ponudom poslova, zaradom.

Sa druge strane, to u Crnoj Gori baš i nije slučaj. Barem kada govorimo o radu i naknadi za rad. Također je radila i u Libanu. "Smješteni smo u jednoj kući, nadomak hotela, nas 16. Uglavnom su svi iz Crne Gore, osim nas dvije iz Argentine, jedne Ukrajinke i Rusa koji je u međuvremenu otišao", pričaju Eliana i Jessica, suglasno.

Njih dvije dijele sobu sa djevojkom iz Ukrajine, a cijela kuća raspolaže sa samo dva kupatila. "Nije lako, posebno kada nam se pokvari klima, a usred ljeta smo, trebamo svi stići na red za tuširanje... Na poslu su svi korektni prema nama, ali zarada nije motivirajuća. Kada prođe sezona, idemo dalje u potrazi za poslom i domom", ističu Argentinke koje su otkrile i šta su prvo naučile u Crnoj Gori.

"Ja sam se okretala dobrih mjesec dana na ulici, misleći da me netko zove, jer sam svuda oko sebe čula 'Đe si, đe si', a budući da se ja zovem Jessica, bila sam uvjerena da viču 'Džesi, Džesi' (Jessie, Jessie)", kaže za Telegraf lijepa Argentinka kroz smijeh, a druga dodaje: "Prvo što su me ovdje naučili, indirektno, bilo je 'Teško meni' i 'Đe si, mačko'".

Inače, Crna Gora i, konkretno Tivat, ovih dana obiluju digitalnim nomadima, koji dolaze iz Rusije, SAD, Europe, Azije, sa Bliskog Istoka, ali što se tiče uslužnih djelatnosti, tu je situacija malo drugačija. Kako se saznaje od Eliane i Jessice, do prije 15, 20 dana, u hotelu u kojem rade na doručku bi bilo i do 200 gostiju u istom momentu, a sada je pomalo zatišje, iako je špica sezone. Na neki način, radnicima to i odgovara, jer je primjetan deficit radne snage u svim kategorijama hotelijerstva i ugostiteljstva, od recepcije do kuhinje.

Kada je riječ o samom tempu rada, organiziran je po smjenama, tako da su djevojke na nogama već u 7 sati ujutro, spremne da posluže goste na doručku, ili ostaju sve do 22:15 sati navečer.

Kada prođe ljetna sezona u CG, odlaze u Španjolsku na odmor, a potom se na kratko vraćaju u Argentinu nakon skoro dvije godine, da posjete obitelj. Nakon toga, kupuju sljedeću kartu pravac Starog kontinenta, jer su odlučne da on bude njihov dom - barem još neko vrijeme, a možda i para siempre (zauvijek).

I dok Eliana razmišlja gdje će se sljedeće nastaniti i u kojem poslu oprobati, Jessica bi voljela da to ponovno bude Turska. Inače, novinari Telegrafa su primjetili da u Crnu Goru masovno stiže i radna snaga iz Nepala, mahom mlade žene koje slabo govore čak i engleski jezik, a zaposlene su kao sobarice.