Nedostaje mi hrvatska ležernost, vratila bih se da ima posla

Brankica Bazina (43) rodom je iz Sarajeva. U travnju 1992. otac je nju i brata poslao u Zagreb. U glavnom je gradu Hrvatske živjela godinu dana i otišla u Köln, tražeći izbjegle prijatelje. Ondje je živjela do 1996. kada je otišla roditeljima, koji su u međuvremenu preselili u Zadar. Upisala je kasnije fakultet u Njemačkoj gdje je i ostala. Sada živi u Kölnu.

- Volim Köln. Köln je predivan grad i uvijek se nešto događa. Ne razumijem strance koji se drže samo svojih i ne žele imati veze s Nijemcima. Zašto su onda uopće ovdje? - pita se Brankica Bazina (43), u Njemačkoj znana kao Branka jer ondje njeno ime ne mogu izgovoriti.

- Ovdje vlada red i zakon i nema spontanosti na koju smo naučeni kod kuće. Ponekad mi nedostaje naš mentalitet, spontanost, "zezanje" na naš način, ta toplina. Ovdje su osmjesi pomalo plastični, prodavačice su uvijek nasmiješene iako vidite da im se baš i ne smije, ali zatrebate li pomoć, Nijemci će vam se zaista uvijek naći - objašnava naša sugovornica.

"Rekli su nam da je rat gotov i da se trebamo vratiti u svoje domovine"

Rodom je iz Sarajeva, gdje je i odrasla. - U travnju 1992. brat i ja stigli smo u Zagreb. Otišli smo dok se ratno stanje u Bosni malo ne smiri, nismo mogli vjerovati da će rat i neredi toliko trajati. Tata nas je poslao s planom da se vratimo kad se rat smiri. Provela sam u Zagrebu godinu dana a zatim otišla u Köln tražeći svoje, također izbjegle prijatelje. U Köln mi je bila otišla jedna prijateljica pa sam joj se pridružila. Ovdje smo bile izbjeglice do 1996. kada sam primile prvo pismo u kojem nas obavještavaju da je rat gotov i kako se trebamo vratiti u svoje domovine. Dobili smo pravo na žalbu i tako sam imala pravo ostati još jednu godinu.

- Roditelji su mi tijekom rata otišli u Zadar. Prvo su također bili izbjeglice u Zagrebu te dvije godine u Njemačkoj. U Sarajevo se nisu nikad vratili jer je tamo sad potpuno drugačija situacija. Tada su se u Zadru dosta prodavale kuće i zemljišta pa su odlučili ondje kupiti zemljište i pomalo graditi kuću - prisjeća se.

"Sve je bilo razrušeno i nismo se imali gdje vratiti"

Ja se također nisam imala gdje vratiti jer je nakon rata bilo sve razrušeno. Kako su moji otišli u Zadar, otišla sam i ja. Bio je i on opustošen i nije bilo posla. Bila sam u to vrijeme potpuno izgubljena, nisam znala gdje ću. Odlučila sam upisati fakultet u Njemačkoj, no ni to nije išlo lako, morala sam se boriti. Konačno sam se upisala i paralelno radila i studirala. Kako imam hrvatsku putovnicu, u međuvremenu je Hrvatska ušla u Europsku Uniju. Završila sam kineski jezik, no već dvije godine nisam uspjela naći posao. Najradije bih se bavila uvozom i izvozom, poslovanjem s Kinom, to radi cijeli svijet. Zasad još nemam posao, nego se bavim usputno prevođenjem s njemačkog na hrvatski i obratno. Posla ima, a dvije godine normalan je period traženja posla, barem u mojoj struci, čak i ovdje - objašnjava Brankica.

"Vratila bih se u Hrvatsku da je standard malo bolji"

- Razmišljala sam i o povratku u Zadar. Sviđa mi se Zadar i cijela Dalmacija, prelijepo je, ali kod nas je taj problem što se tiče posla i nema reda na koji sam ovdje navikla. Puno ljudi radi "na crno" i dobiva novac "na ruke", to je grozno za jednu državu. Hrvati koji dolaze u Njemačku su sve školovani ljudi koji su završili fakultete, a mnogi su i stručnjaci u svojim područjima. Nijemci, dakle, dobivaju obrazovanu radnu snagu u koji nisu uložili niti cent. A kad, pak, dođu oni koji su zadovoljni što imaju ikakav posao, sretni su i tješe se da im je barem plaća redovna. Sretni su da išta rade jer u domovini izgleda nisu ništa radili.

- U Bosnu se zasad ne razmišljam vratiti, ali u Hrvatsku bih, samo da je malo bolji standard. Kad bih našla posao u školi ili negdje kao prevoditeljica, vratila bih se sigurno. Naši su ljudi opušteniji, u Hrvatskoj je ugodnija klima i bolja atmosfera. Nažalost, problem je u politici i onima koji vode državu. Kad se radi o nogometu, to je ludilo, kad se priča o ratu svi kao jedan i pokazuju koliko su vatreni. A kad je riječ o politici, potpuno smo inertni. I čini se da se tu ništa ne može napraviti - zaključuje Brankica.

nasiljudi.hr