LJUBUŠAK KOJI JE UTJELOVIO DRAŽENA PETROVIĆA 'Radio sam prozore, a u pauzama trenirao'

Najiščekivaniji domaći film godine, “Dražen”, imat će premijeru na jesen u Šibeniku. Da je među nama, Petrović bi tad napunio 60 godina. U filmu će ga igrati Domagoj Nižić. Što mu osobno znači Petrović, kakav je bio susret s obitelji pokojnoga košarkaša, kako su tekle pripreme, koliki je pritisak osjećao nakon dobivanja uloge, sve zgode i nezgode sa seta, ispričao je za 24sata zagrebački glumac, podrijetlom iz Ljubuškog.

Je li vam ovo prva glavna uloga na filmskom platnu? Koliki ste pritisak osjećali jer glumite jednog od najboljih košarkaša?

Prva i odmah najteža. Nisam dosad igrao glavnu ulogu na filmu. Igram najboljeg europskoga košarkaša svih vremena, naravno da je pritisak velik, mora biti. Njegov život je primjer da bez velikog pritiska nema velikih stvari, a ni velikih ljudi.

Kako je izgledala vaša audicija?

Audicija se odvijala u nekoliko krugova. Nakon što sam se prijavio, prvi krug bio je glumački, nekoliko scena na hrvatskom i nekoliko na engleskom. Nakon prvoga kruga uslijedilo je košarkaško testiranje, pa još jedan ili dva uža kruga. Ne mogu se više ni sjetiti, ali proces do konačne odluke trajao je skoro tri mjeseca.

A košarkaško “brušenje”?

Proces košarkaških priprema trajao je pet mjeseci. Svaki dan trenirao sam u dvorani. S loptom ili bez nje. Završio sam faks i nisam radio u struci, zarađivao sam tako što sam radio PVC stolariju preko ljeta, a u pauzama za ručak išao sam na košarkaške treninge kod trenera Ante Prce u Čitluku. Nakon treninga vraćao bih se na posao. Ante je najzaslužniji za brzo svladavanje mojih tehničkih vještina s loptom. Nas dvojica smo imala zadatak; ja svoj, a on svoj. Radili smo kao tim. Znao sam da će u početku biti naporno, kao u filmu ‘Karate Kid’ kad ga sensei uči ‘nanositi vosak’, dok on pojma nema čemu to služi i protivi se, a na kraju rezultat dođe. Definitivno najljepši proces priprema. Svaki glumac želi na ovaj način uživati u našem poslu i živjeti od njega. To i je razlog zašto su mi najprivlačnije biografske uloge - jer imaš mogućnost za stvarni proces pripreme i istraživanja. Osim treninga pregledao sam svu Draženovu košarkašku videoarhivu.

Kakva je bila reakcija obitelji i prijatelja kad su čuli da glumite Dražena?

Samo su znali članovi uže obitelji i najbliži prijatelji prvih pet mjeseci. Jako je teško tu vijest bilo držati za sebe. Mama ko mama, ona je predvidjela i znala da ću dobiti ulogu.

Što vama osobno znači Dražen? Što vam prvo padne nam pamet kad pomislite na njega?

Prvo što mi prođe kroz glavu kad pomislim na Dražena je ta nevjerojatna količina poniznosti, a s druge strane prgavosti na terenu. Danas su ljudi zamijenili te dvije karakteristike. Tamo gdje trebamo biti dominantni i sa stavom, blijedi smo kao krpa, a poniznost više nije vrlina koja se ističe. Imamo sve, a opet nemamo ništa. Dražen je uvijek imao sve i svakog jer je imao sebe za druge, u tome je njegova veličina.

Kako su izgledali susreti s obitelj Petrović? Kako je bilo slušati što vam oni govore o njemu? Što vas je posebno dojmilo iz tih priča?

Puno sam razgovarao s njegovom obitelji i prijateljima. S Markom, Draženovim nećakom, postao sam i ostao prijatelj. Marko je meni pomogao s košarkom, a ja njemu s glumom. Cijela obitelj Petrović prihvatila me vrlo lijepo i s velikim poštovanjem. Što god me zanimalo, mogao sam dobiti informaciju. Gospođa Biserka znala bi me nazvati usred dana i pitati kako ide, hoću li navratiti do nje da razgovaramo, da mi pokaže što je pronašla u svom uredu od Draženovih stvari a da mi dosad nije pokazala. Tako sam jednom prilikom obukao Draženov sako iz Cibone, koji je Biserka sačuvala u svom uredu... I sad kao da osjetim tkaninu koja je savršeno pristajala mojim dimenzijama. Naravno, nije sve išlo glatko. Prvih nekoliko mjeseci priprema prikupljao sam što je više moguće informacija sa svih strana i u jednom trenutku sam se izgubio. Jednostavno, svatko ima svoju viziju Dražena i svatko mu je htio biti blizu i samim time govore o njemu kao da su bili najbolji prijatelji, čak i netočne informacije. Aco, Renata, Stojko neki su od najbližih ljudi s kojima sam razgovarao pripremajući se za ulogu i kojima sam maksimalno vjerovao, pokušavajući shvatiti tko je Dražen u suštini bio. Posebno me dojmilo što se nitko nije mogao prisjetiti neke Draženove loše karakteristike. Stvarno je bio dobar čovjek. Neke od informacija koje sam saznao odlučio sam zadržati samo za sebe i iskoristiti ih za što vjerodostojniju ulogu. Jesam li u tome uspio, publika će vidjeti 22. listopada u Šibeniku.

Koje scene su vam bile najzahtjevnije ili najemotivnije?

Košarkaške scene bile su jako zahtjevne i duge, a uz to najzahtjevnija glumačka scena bila je sa Zrinkom, kad se Dražen iz Amerike vrati u Hrvatsku i posjeti obitelji. Smatram da je to bila njegova emotivna prekretnica za koju sam trebao veliku koncentraciju, a nju je teško ‘prizvati’ nakon deset sati snimanja i dinamike na setu. Ponavljali smo tu scenu pet ili šest puta jednakim intenzitetom. Kolege glumci znaju što je glumačka emocionalna praznina - trebalo mi je nekoliko dana da dođem k sebi. Bilo je takvih situacija tijekom snimanja. Sjećam se kad je došao na red kadar za snimanje u crvenom golfu, pogledao sam na sat i vidio da je 17:20 - otprilike isto vrijeme kad je Dražen poginuo, a to nije bilo planirano prema rasporedu snimanja... Bilo je zaista emotivno i fizički zahtjevnih scena, ali cilj je uvijek bio jasan i ohrabrujući.

Imate li neke zgodne anegdote sa snimanja?

Kad smo snimali vožnju Manhattanom, vozio sam automobil iz 80-ih, koji nije baš jednostavan za upravljanje. Budući da sam bio sam u autu, imao sam radiovezu sa setom i policijom. Pogriješio sam traku iz koje sam trebao skrenuti i u tom trenutku policija blokira četiri trake jedne od najprometnijih ulica u svijetu kako bih prošao s jednoga kraja na drugi. A kad smo snimali sekvencu košarke s kamerom koja je na isprogramiranom robotu - nismo imali vremena za pogrešku - trebao sam ukrasti loptu protivniku, izaći na liniju trojke, pogoditi koš, okrenuti se i proslaviti tako da ne srušim kameru. Ukratko, uspio sam iz prve, nastupio je muk koji je trajao milisekundu, a pretvorio se u opće slavlje na setu. Dok, s druge strane, trebalo nam je 20 minuta da ubacim dva slobodna bacanja zaredom. Eto, dogodi se. Ispadneš iz koncentracije i jednostavno neće. I Modrić fula penal, to mi je bila utjeha (smijeh).

Roditelje vam glume Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović. Što ste naučili od njih na setu i izvan njega?

Uživao sam radeći sa Zrinkom i Draganom. Dvoje profesionalaca koji vole svoje posao i uživaju u njemu. Bez nametanja, bez nervoze, s puno razumijevanja i podrške. Nisu ništa prepuštali slučaju. Svi smo se morali prilagoditi dijalektu, radili smo zajedno na tome. Jedni drugima smo pomagali i uživali družeći se. Jako sam sretan i zahvalan što su oni bili moji filmski roditelji. Sa Zrinkom sam snimao više scena i vodili smo nekoliko razgovarao o pristupu na setu i načinu pripreme uloge. I dalje čuvam predivnu poruku koju mi je napisala nakon zahtjevne scene koju smo snimali. Dala mi je vjetar u leđa i na tome sam joj zahvalan.