Zašto sina tjeram u krevet da bih gledala Šeherezadu?

Noći i noći sam provela na neudobnoj stolici (moram kupiti pravu uredsku radnu fotelju) za radnim stolom gdje mi stoji kompjutor.

Počela sam se skrivati od članova obitelji, a sinu sam strogo ograničila igranje WOW-a, potjerala ga u krevet... i kad su svi zaspali, predala sam se zavrzlamama serije za koju su producenti kazali da stvara 1001 ovisnost.

Ujutro, nakon dva-tri sata spavanja, prvu sam kavu ispijala uz kompjutor, sva nervozna što moram prekinuti gledanje i spremiti se na posao.

 

Jesam li plitka? Možda jesam, ali do sada nisam bila. “Dinastiju” nisam mogla smisliti. Nijednu meksičku sapunicu nisam vidjela, a kad su svi pričali o onoj nekoj Marisol, nije mi bilo jasno kako ljudi mogu trošiti svoje vrijeme na tako plitke sadržaje, očajnu režiju i još goru glumu.

Sada se pitam jesu li mi kriteriji pali, jer su moji najdraži filmovi bili i ostali Fellinijev “Amarcord”, Olmijevo “Stablo za klompe”, “Noć sv. Lorenza” braće Taviani... i još neki iz osamdesetih godina.

Pa, kako onda nakon tih remek-djela velikog ekrana mogu provoditi sate pred malim ekranom zbog ove serije? Što me je privuklo?

Kao prvo, mogu reći da sam sadržaj ove turske serije nije bio presudan za moju “ovisnost”. Sadržaj kao sadržaj, ljubavna priča sa svojim usponima i padovima. Ništa posebno.

Prije bih rekla da mi strašno prija porijeklo serije, potom neka toplina koja se provlači kroz nju, pa glazbena podloga, a onda i misli iz stvarne priče o Šeherezadi koje iščitava glavni glumac. To što “1001 noć” dolazi iz Turske, kako već rekoh, prednost je.

Iako su se producenti trudili biti na tragu američkih “dinastija”, ipak su otišli korak dalje i cijelu priču proželi tradicionalnošću turskog društva. Da tradicijsko ne mora uvijek biti u negativnom smislu, potvrđuju dijalozi poput onog kad jedan drugom nešto daruju.

Prvi zahvali, a drugi mu kaže: “Koristi ga u zdravlju”. Svaki dolazak u tuđu kuću dočekan je sa: “Dobrodošli”, a slijedi: “Dobro vas našli”. Kroz seriju gledamo susret, nikako sukob, stare i nove Turske.

Čast je nešto što, kao, dolazi iz Turske, da ne kažemo osmanlijske povijesti, a nje se drže i likovi koji po obrazovanju, odgoju, novcu i nazorima pripadaju novom društvu. Uz čast, u seriji se cijeni i obrazovanje, pa glavna junakinja nije samo “predobra i prelijepa” nego je završila visoke škole, a radom i trudom zarađuje i nagrade.

Čitava priča prožeta je toplinom i bajkovitošću koju pospješuje kontinuirani zvuk klarineta, violine i gitare. Turski producenti silno će pogriješiti ako ne izdaju (ako već nisu) CD s glazbom iz serije, iako su zaljubljenici u ovu televizijsku priču sigurno već nabavili Korsakovljevu “Šeherezadu” koja se dijelom, također, čuje u pozadini “1001 noći”.

 

Zanimljivo je i to što turski jezik za gledanje nije baš nikakva prepreka. Dapače, koliko god nam nije “blizak” kao engleski, ipak nam gledanjem postaje pjevan i poetičan. Lako se prepoznaju neke riječi koje i mi koristimo i označavamo kao “turcizme”.

I još nešto dobro, serija je daleko, daleko od hiperprodukcije raznih CSI-jeva u kojima ima toliko budalaština koje je jedan talijanski pisac najbolje sažeo ovim riječima: “Na mjestu ubojstva jedini trag bude pseći izmet, pa forenzičari utvrde da ga je ostavio pas dalmatiner, saznaju i koji... i tako se eto dođe i do ubojice.”

I konačno, kao i mnogi ovisnici o ovoj seriji, i ja sam prevrtjela internetske forume i naišla na puno dobrih vibracija. Na stranu što forumašice prepričavaju priče o ljepoti glavnih glumaca, što je zapravo potpuno nevažno i diskutabilno, forumi su istaknuli još jednu dobru stranu ove serije.

Ljudi žele čitati, i to orginalnu “1001 noć”, sa svim njezinim pričama kako bi valjda još jednom uživali u mislima Šaha Šahrijara koji svojoj Šeherezadi kaže: “Pričaj mi o svojoj strasti, nek slavuji puknu od ljubomore.” Priznajem, i ja ću ponovno pročitati “1001 noć”.

 olgica ivić grizelj

slobodna dalmacija