Tko preživi ljeto u Hercegovini, može preživjeti sve
Za ljude koji žive na selu u Hercegovini, uobičajena je pojava imati dvije kuće, staru i novu. U staroj su živjeli/žive djedovi i bake. To je kuća gdje ti je odrastao otac. Stare kuće nose neke mirise uspomena i duhove prošlosti. Kao da svaki predmet priča posebnu priču i svjedoči o životima koji su tu proveli živote. Stara kuća govori o tvojoj lozi, o povijesti tvoje krvi. Stare kuće u Hercegovini su pravljene od kamena, zidova debelih do metar, koji zimi čuvaju toplinu, a ljeti stvaraju svježinu. Kada pomislim na staru kuću moje obitelji, jedna od najjačih slika u mojoj glavi je babin eurokrem.
Eurokrem je univerzalni naziv za čokoladno-mliječni namaz kojim premazujemo kruh ili palačinke. U ono poslijeratno doba, kada u radničkim obiteljima, iz kakve i sama potječem, nije bilo novca na bacanje, sve je izgledalo dvostruko ljepše i slađe upravo zato što ga je bilo u manjim količinama. Sjećam se situacija ispred stare kuće kada bi baba nas, šestero svoje unučadi, poredala ispred sebe, uzela teglu eurokrema, onog zebrastog, otkidala zalogaj po zalogaj kruha, mazala eurokremom i ukrug nam prinosila zalogaje ustima. To je najslađi slatkiš kojeg pamtim. Baba bi napravila tri-četiri kruga i kazala da je dosta. Više iz ekonomičnih, a manje iz dijabetičnih razloga. Danas, kad je kilogramska Nutella na svakom koraku, okus nije ni približno dobar kao onaj od eurokrema iz djetinjstva. Ispred stare kuće se odvijaju svi važni događaji u godini: fešte, pečenje rakije, svinjokolja, roštilji, pravljenje ajvara i likera, svakodnevno pijenje kave. Stara kuća mami da se u njoj nastave stvarati uspomene. Stara kuća je riznica uspomena i zbog toga i jest bogata, koliko god trošno izgledala.
Ljetne noći u Hercegovini mame vani jer su prilika za osvježenje nakon vrućeg i sparnog dana. Svi koji mogu su vani, bilo da piju višnju i jedu bostan na čatrnji, bilo da šetaju, bilo da peku kukuruz u polju. Ovo zadnje je često za mlađu ekipu koja se sastane na sred polja, zapali vatru, nabavi (ukrade iz polja) mlade kukuruze i peče ih na vatri, uz samo malo soli. U takvim ekipama uvijek imate osobe koje rade, osobe koje govore kako treba raditi i osobe koje promatraju sa strane i čekaju kad će biti gotovo da mogu navaliti. Obično se sjedi na panjevima, kukuruzi se stave na duge drvene ili metalne šipke i tako se peku. Naravno, uvijek imaš onog asa koji nabavi piće, a to je isto uvijek jedna osoba. Glazba se pusti iz auta i tako traje druženje do duboko u noć.
Moje ljeto u Hercegovini su i tikvice. Rugala sam se rodicama koje su često pravile pohane tikvice, na način kako to mogu jesti i da je to za mene pohana tikva. No, jednog dana sam došla kod njih, bila sam gladna i nešto je savršeno mirisalo. Rodica je iznijela sebi upravo pohane tikvice i kruh. Morala sam probati. Na kraju sam sama pojela čitav tanjur tikvica i dušila se u njima. Prvo se rugaš, pa onda ti postane jedno od najdražeg jela. Tako je to često u životu, na prvu osudimo nešto/nekoga što/tko bi nam mogao postati omiljen.
Hercegovina je posebna po svemu. Po svome vrelom ljetu pogotovo. Vrijeme je to nastanka uspomena. Valjda kako imamo manje odjeće na sebi, sve se dvostruko više lijepi na nas. Tako i uspomene, osjećaji, želje i strahovi. Tko preživi ljeto u Hercegovini, može preživjeti sve. Jer ovdje se ljeti i dobro i loše duplo jače doživljava.