Saznajte zašto se 2325 osoba istoga imena okupilo u Kupresu na koncertu Mate Bulića i Thompsona

No, to bi bilo potpuno krivo, jer zadnja nedjelja u srpnju na Kupres je prizvala više od 2325 Ivana čime je oboren Guinnessov rekord. I nisu se vratili, jer neki od njih su po prvi put ovdje. Došli u kršoviti kraj, da pokažu da su Ivani moćniji od 1096 Mohammeda, koliko ih je u Dubaiju postavilo prvi rekord s najviše imenjaka na jednom mjestu.

Zaputili su se ka centru grada Ivani iz Njemačke, neki iz Dubrovnika, Zagreba, Sarajeva, a čekali su ih srdačni domicilni Ivani, da s njima prošetaju ulicama u mimohodu imenjaka, kroz štandove s ikonama, suvenirima, domaćim sirom i vinom, ma kroz paradu jedinstvenu u svijetu.
A već desetak kilometara od ulaza u samo mjesto, osjetilo se da tamo luduje razgaljena masa. Tko je vidio Poljud za vrijeme Ultre, znat će o čemu govorimo.

Na cesti, među ravnicama, gdje horizont naruši tek poneka bala sijena, dočekala nas je kilometarska kolona Ivana vozača.
S nama su, s nogom na kočnici, u grad stizali auti sa zastavicama i tablama iz Njemačke, Bosne, iz Osijeka, Dubrovnika, Pule, Zagreba, a neki i bez registracija. Ne lažemo vas, jedan Ivan s autom Imotskih oznaka ispred nas u koloni hladio je lakat na prozoru. Kotrljali su se Ivani i u najnovijim audijima, i golfovima jedinicama, a neki su prolazili i na motorima.

Jedan nervozni Ivan mislio je da je pametniji od drugih, pa je skrenuo i nadobudno pičio po polju 'uzoranom' svojim terencem. Pokosio je taj Ivan, livadu i travu.

Neki su sportaši Ivani, pa idu na biciklima i pješke. Iz suprotnog smjera pojavio se Ivan u Hondi, otvorio prozor, drži dva prsta u zraku u znak pobjede, a drugu ruku čvrsto na trubi.

Na obližnjem brdu čiji toponim će znati lokalni Ivani, propeli su organizatori gigantski transparent s logom manifestacije. Podsjeća na Hollywood.
Tek što smo ušli u mjesto, organizatori su postavljali još jedan natpis: 'Dobrodošli u grad Ivana!'

Tako se i osjećamo. Baš ti dođe krivo što se ne zoveš Ivan. Tu je već i onaj Ivan što je vozio kroz polje i tako presjekao kolonu. Ivan Snalažljivi, našao je parking kraj crkve, hiholji se i ponosno sada promatra druge Ivane. Ljudi zagrnuti zastavama, a glazba svira s nekoliko bina.
Janjetina što je platila glavom za ovu feštu već iz daleka miriše, a strahuju organizatori, Udruga Kupreški Kosci, da je ne bude dovoljno jer poveli su gosti i žene, djecu, prijatelje i druge obožavatelje Ivana. Kažu ljudi da ih je tu oko deset tisuća.

Na bini, na čistini nedaleko od crkve, pjevale su se u lagano i pjesme naših Kuprešaka, dok se čekala zvijezda večeri, jedan Marko, koji će nastupiti s pjesmom koja je popularizirala Ivane i Kupres, iako u originalu nije njegova.

A na putu do stadiona NK Kupres, gdje se snimala milenijska fotografija, zaustavili smo Skendu. Skendera, Ivana grafičara.

- Ime san dobio po pokojnom stricu, pa i didu, pradidu. To se ime nastavlja u mojoj familiji kroz deset kolina, i ja ću svome sinu dat ime Ivan - ponosan je ovaj Ivan, i pun ideja.

- Ja san inače iz Dobriniča, živim u Dugom ratu, odnosno sad san u Makarskoj priko lita, i mogu van reć da bi bilo dobro ovo napravit i kod nas, samo s nekim drugim imenom, možda Ante da bude - predlaže Skender.

Nije protiv te ideje ni Ivan kojeg smo zatekli na ulazu u stadion, koji u svećeničkoj halji pozdravlja imenjake.
- Ja sam fra Ivan Penava! Služim u Šibeniku. Preko prijatelja sam čuo za ovo i nisam mogao odolit da ne dođem. Lijepo je i zanimljivo, radost je na sve strane. Svi ovi Ivani veseli su i zadovoljni, to je najljepši prizor - kaže Ivan svećenik.

Prošetali smo među Ivanima okupljenima na stadionu. Jedan radi zgibove na nogometnoj branci, drugi plače, valja se po travnjaku i traži dudu, treći po skrivečki otpija iz flašice rakije. Četvrti govori petom: 'Di si rode, jesi mi dobar?' Šesti maše šarenim kišobranom.
Među njima su i dvojica što se ističu u narodnim nošnjama. Onaj mlađi, 19-godišnji, sjedi na podu, dok stariji, 72-godišnji, rukom oči sakriva od sunca i gleda u daljinu ima li još tko poznat.

- Mi smo ti Ivani s Kongore, kraj Tomislavgrada - obavijesti nas stariji.

- Ovu nošnju, i ovu kapu, nosili su i naši didovi Ivani, pa pradididovi Ivani, pa evo i ja, i moj Ivan ode sada - kaže on, srca velika ko kuća što su oko njega svi mu imenjaci.

- Vazda je najviše Ivana bilo. Bili su i najpametniji, zato su in to ime i davali. Eto, sad, da si ti muško, i da se zoveš Ivan, pa di bi ti bio kraj? Šta bi prigorila? Vidiš danas kako su oni slavni - zaključi Mašić. A ovaj mlađi je Ivić.

Na na pola izgrađenoj dvokatnici, što služio kao sjedište NK Kupresa, s balkona Ivane promatra odabrana svita. Tu su organizatori, pa ponosni načelnik, ali i Ante Deur, savjetnik predsjednice Hrvatske.

- Prelijepo je. Organizatori su napravili lijepu gestu, ljudi su zajedno. Kroz povratak Ivana pokazuje se i povratak života i onih koji nisu Ivani u ove krajeve, a to je ono najbitnije - govori nam Deur, a mi ga pitamo je li ovaj događaj pod pokroviteljstvom predsjednice?
- Nije. Ali je s potporom - reče kratko, ne oduševljen našim pitanjem, i produži na idući kat promatrati Ivane.
Na balkonu smo naišli i na Matka Čurkovića, organizatora, predsjednika Kupreških kosaca.

- Ideja je, naravno, potekla iz pjesme koju baštinimo 25 godina, otkad se ovaj projekt i rađa. Želimo pokazati da Ivani mogu što god zamisle, pa tako i srušiti svjetski rekord. Evo sinoć je sletio predstavnik Guinnessa iz Londona, tu je sada s nama i promatra. Mi smo toliko zadovoljni da ćemo napraviti uskoro još jedan sličan projekt, ali nećemo još sada javno o tome, tek je u povojima - priča nam tajanstveno, Mlad, zgodan, ali nije Ivan.

- Nisam, ali tako me zovu - kaže nam kroz smijeh, a tek što smo ga htjeli još štogod priupitati, razgovor nam prekine koordinator Ivana zaderavši se na megafonom kojim postrojava sudionike po travi.

- Samo Ivan ulazi u Guinnessa! Maknite se s terena vi Ivice, Ike i ostali! - viče on, i poziva na ponovnu provjeru osobnih iskaznica svih nekoliko tisuća Ivana. Na kraju je i to uspješno prošlo. Odbrojavanje od deset do nula, kao da je nova godina, obilježilo je kraj okupljanja Ivana na stadionu.

Šetnja Ivana do centra mjesta, bila je najluđi dio okupljanja. U koloni se pjevalo, plesalo, divljalo i skakalo. Negdje iznenada ukazala se dugo očekivana zvijezda dana.

- Eno ga, mama, vidi ga, tamo je! - vikao je jedan mali Ivan mami, a ova ga je digla na ramena.

Marko Perković Thompson poveo je dvije i pol tisuće momaka kroz grad, uz naravno, pjesme i posklike. Najprije je on pjevao dobro znane stihove, a onda je preuzeo netko glasniji - sudionik Frano Ančić. Najprije je Frane sam pjevao jedan stih, pa onda cijela rulja za njim ponavlja.
- Veseli smo jer imamo kome, svi Ivani na Kupresu mome', pjesma je koju je malo Ivana znalo, no zato su odlučno nastavljali stihove 'Zovi, samo zovi', a i 'Uzorale četničke granate' završivši na kraju gromoglasnim usklikom, tri puta za redom, 'Za dom spremni!'.

Da ih vidi baba Pata Lozančić, koja je ispred svoje kamene kućice na Kupresu prva, kažu mještani, otpjevala stihove 'Moj Ivane, pobratime mio' i prorekla da će se vratiti s tisuću prijatelja, suza bi joj iz oka kanula! Dobro ste pročitali.

Nemojte sve zasluge prepisivati Thompsonu, jer, naljutit će se stari Kuprešani. Narodna je to predaja, baština krševitog kraja hercegbosne gdje odlazimo zimi na skijanja, a ostatak godine, a preko ljeta ga okrutno ignoriramo.

I baš kao što smo ranije spomenuli kako ovo okupljanje ima elemente Ultre, ponovit ćemo i sada. Na nekoliko bina po centru grada ori se pjesma, gušta se u ćevapima, Ivani zaogrnuti zastavama slave dan za pamćenje dok čekaju Matu Bulića i konačni, veliki večernji koncert Thompsona. Pričaju domaći ljudi nikad nije bio življi.

O ovome će Ivani s koljena na koljeno sjetno pričati, generacijama novih prenositi kako su srušili svijetski rekord.

jutarnji list