SANJARIM O zašto ne?

Najdraži kič na stotu potenciju odvijao se prošlu subotu. Izbor za pjesmu Europe koji to već odavno nije kod ljudi uvijek budi najzanimljivije rasprave. Kod mene uvijek budi povod za genijalnu zabavu. Velika sam obožavateljica svih priredbi uživo, a Eurosong je nešto što ne pamtim kad sam počela gledati. Pamtim neke određene scene vezane za njega - Claudijinu nezaboravnu minimalističku koreografiju i narančasti outfit, ono kad mi je sestra plakala kad su pobijedili Llordi, ono kako su mirisale jagode i ljeto kroz otvoren balkon kad je pobijedila Marija Šerifović, Dinu Merlina koji se ori Baščaršijom dok tražimo mjesto u pretoplom sarajevskom kafiću, trčanje s tramvajske stanice da stignem na Željkovu izvedbu, sve naše genijalne opklade na zagrebačkim gledanjima Eurosonga, ono kad mi je ekipa došla u Mostar na eurosongski vikend i početak sestrinske tradicije u Mostaru.

Ove smo godine bile još više željne večeri u kojoj ćemo se smijati izlizanim efektima na pozornici, ježiti na potpuno nepoznate ljude i njihove pjesme, komentirati odjeću, frizure i šminku, sve to dok uživamo u tematski pripremljenoj hrani i piću. Je li želja bila veća zbog jednogodišnje pauze ili nam je jednostavno trebao odmak u šljokičavu distopiju - ne znam. Znam samo da je u moru poruka naše eurosongske grupe isplivala riječ “toaleta” i sljedeće što vidim smo mi u haljinama koje nakon nošenja za koje su kupljenje zauvijek stoje u onim celofanima u ormaru. Mi u tim haljinama na kauču u stanu, s blještećim svjetlima na stropu i razarajućim smijehom u zidovima. Jedna od nas pohvalila se par dana prije tom ludom idejom na poslu pa ju je, sasvim logično, kolegica upitala - “Ali zašto ćete to uraditi,” a ona joj je odgovorila: “A zašto ne?”

Zašto ne? Na potpuno običnu subotu po svemu na kapke iskrenuti šljokice i u piće dodati kap posve izmišljenog glamura. Natapirati kosu malo jače i nazvati prijateljicu u drugu državu da nam se pridruži dok na nekoliko sati ono što je inače potpuno nebitno postane najbitnije. Zašto ne naježiti se na pjesmu u kojoj ni riječi ne razumiješ ili se razbacati na zvuk električne gitare, iako to nikako, baš nikako nije tvoj stil? Zašto ne otputovati iz svakodnevice i vlastitih misli u neku paralelnu stvarnost, kad je tako jednostavno? Samo izvučeš šljokice iz celofana i pustiš ih da postanu leptiri na još jedan dan.

Najbolje uspomene stvaraju se kad iz svoje zone uobičajenog iskoračiš kao iz auta i za njom nakratko zatvoriš vrata. Dodajem ovu nevjerojatno zabavnu večer na popis nezaboravnih trenutaka u svom životu i dok to radim prebirem po onim malo starijim. Možda jesam zaljubljena u sjećanja, ali samo ta zaljubljenost daje mi ideje da živim onako kako želim života da se sjećam. U šljokicama na nebitnu subotu navečer, s prijateljima koji mi životom nedostaju na liniji mobitela, na pozornici pod reflektorima, u haljinama na kaučima. Postati kič na jednu večer, kako je samo opuštajuće i oslobađajuće. Zašto ne - kako je to zazvučalo moćno i snažno.

I kad život postane tegoba zbog razloga koje ne izgovaramo, kad se politika uvlači u apsolutno sve što živimo, kad sve podliježe raspravama i prije nego što zaživi, kad ti izlet u bezrazložnu zabavu temeljenu skoro ni na čemu natkrije oblak koji se zove Zašto, ti skini perlicu s haljine, rastjeraj ga njome i budi svoj trenutak za pamćenje. Bilo da se radi o Eurosongu ili bilo kojoj drugoj pozornici na kojoj igraš neku ulogu.