SANJARIM O vječnom hedonizmu

“Djeca teže vječnom hedonizmu.” To mi je rekla I. kad mi je objašnjavala razloge zbog kojih je odlazak u vrtić posebna epizoda. Namjerno ne govorim teška, jer je baš posebna. Nešto što nikako nisam mogla zamisliti. Znala sam da takva promjena sa sobom nosi mnoge druge promjene, samo nikako nisam mogla predočiti što će sve podrazumijevati novi ritam našeg obiteljskog funkcioniranja. Danas istječe treći tjedan te novine. Jutros se sam probudio u vrijeme kada nastojim da se budimo svaki dan kako bismo zajedno doručkovali prije vrtića. Upitao me: “Mama, jesmo li se probudili?” i naručio keks i mlijeko za doručak.

Istječe treći tjedan otkako on, sigurna sam, nije baš siguran što se događa. Odlazi na skoro pet sati na neko potpuno novo mjesto, provodi vrijeme s potpuno novim ljudima i potpuno novom djecom. Odjednom nas dvoje nismo mu dostupni u svakom trenutku. Vidim ga kako pokušava izraziti da mu nedostajemo. Osjećam kako ponekad ne zna što bi prije kad se nakon vrtića sastanemo. “Sav je arsenal ispalio na tebe,” rekla mi je I. kad mi je objašnjavala zašto su se počeli događati tantrumi. Maleni hedonist kojemu se njegov hedonihzam sad (u)skraćuje lupa me nogama i rukama, gađa me iz praćke i iz zračne puške, ratuje sa mnom pod onom starom - sve je dopušteno - samo ne bi li opet dobio moje vrijeme natrag.

I teško je to. Teško je ne reći mu da je sve u redu, ma da ne mora on nikamo ići, samo neka dođe tu u moje krilo i nas dvoje ćemo svugdje i sve. Evo neću ja raditi, mi ćemo provoditi jutra u našem neredu na podu pa u pijesku u parku. Popodne ćemo drijemati u zamračenoj sobi slušajući glazbu. Ručat ćemo i praviti slastice po cijeli dan u kuhinji, samo on i ja, dva najbolja prijatelja. Teško je to reći, a još je teže tako živjeti. Dijete se ne rađa drugima, ali ne ni samo sebi.

Kad se pojavim pred vratima u vrijeme za kući on skače od sreće i smije se. Istječe treći tjedan kako se ta rutina nije nijednom promijenila. Prvi tjedan se kao onaj kamen is praćke ispalio od vrata vrtića do parkinga, jedva sam ga stigla. Jučer mi je rekao: “O, stani, zaboravio sam pozdraviti prijatelje.” I tako iz dana u dan, iz tantruma u tantrum, iz osmijeha u osmijeh događa se život. Njegov život. U kojem nisam samo ja, u kojem nije samo R. U kojem postoje učiteljice i djeca, prijatelji iz vrtića. A u isto vrijeme i moj se život događa. U kojem nije samo on, u kojem nisam samo mama. Kao dva toka iste rijeke svako jutro s njegovim suzama zavijugamo u različite rukavce, a onda se na pola dana opet nađemo i tečemo zajedno. Ja njemu pričam što sam protječući radila i vidjela, on meni malo manje, ali doći ćemo i do toga.

Bezbroj puta u danu pomislim da ne mogu više. To je to, kapak, moja snaga više nije ni na rezervi, potpuno sam prazna. A onda stigne slika kako se smije - tamo negdje u nekoj svojoj situaciji. Treći je tjedan otkako se nakon doručka razdvajamo i on već zna imena svakog djeteta u vrtiću. Već zna gdje stoje sve stvari i grli učiteljice kao da su mu tetke. “Shvatila sam tegobu života iz potpuno nove perspektive,” rekla sam I. dok sam ga jedne noći čuvala u naručju. A zaboravila sam joj poslije napisati da sam na neki čudan, životni, način shvatila ponovno i njegovu ljepotu.