SANJARIM O slanim uspomenama

Vrtim u glavi tjedan i ne znam koji je dan. Pokušavam dozvati neku logiku da bar datum pogodim. Kad smo ono došli u Makarsku? Kad smo se ono vratili iz Lisabona? Kad sam uopće zadnji put znala koji je datum? Ne pomaže ništa, moram pogledati kalendar. Zakoračili smo u srpanj, i to već da valja. Kad prije, čovječe, pa još nemam osjećaj da je ljeto u punoj snazi.

Val me zapljuskuje dok sjedim suncu okrenuta leđima u plićaku. Zaklanjam njegovu bejbi kožu, iako on više nije bejbi, nego dječak pričalac, negaseće torokalo koje će izgleda ljeto i more voljeti isto koliko i stari mu i ja. Prska nas slano more i val uskače u plastičnu zdjelicu u kojoj sam nam ponijela borovnice. Njegovi smežurani prstići obavili su napolitanku i mrvice mu ostaju na bradi. Ima li išta slađe od toga da u plićak poneseš nešto od kuće i onda to žvrnjaš dok te val zapljuskuje, a sunce ti prži ramena? Zvuk cvrčaka bio mu je relativno nepoznat dosad. Čim smo sišli na plažu prvi dan, samo su se oni čuli. “Šta je ono?” upitao me odmah. “Cvrčak”, rekla sam i u očima mu vidjela kako memorira taj zvuk i spaja ga s tim izazovom za izgovor od slova.

Nedavno sam slučajno na TV-u, bila je neka poljoprivredna emisija, čula kako voditeljica pita uzgajivača jagoda zašto jagode danas nisu onako slatke kao kad smo bili djeca. On joj je odgovorio da uopće nije do jagoda, nego do nas. Sada su nam dostupnije, imaju veću konkurenciju, možemo ih nabaviti skoro u svako doba godine. Kad smo bili djeca, jagode su trajale dva tjedna, u vrh glave tri. I mi smo to znali. Svaka je bila slatka i u želju, svaka je bila poslastica. Nisu se kupovale svaki dan jer su bile skuplje od sladoleda. Značile su posebnu poslasticu i čašćenje, barem je tako bilo dok smo mi odrastali.

I kad odrasteš ostanu tako neki okusi i mirisi zaključani u moždanim vijugama. Kad sam se ja kao djevojčica kupala na ovim plažama, tada su brodom u plićak dovozili voće. Tata bi nam kupovao nektarine i šljive pa ih prao u morskoj vodi. Ništa slađe nije bilo od tog voća. Da taj brodić sad dođe i da ja svojim novcem platim, znam da ne bi to bilo to. Ali zato njemu kupujem sladolede, krofne s čokoladom, marmeladom i pomfrit s kečapom. R. mu pokazuje kako se bacaju žabice, dok šetamo nailazimo na ježeve što ih je more izbacilo pa se zaustavljamo i pričamo mu o tome. U daljini gleda trajekte, jedrilice i barke, sve mu ih opisujemo. Jede kozice i rižoto od sipe. Na parkingu kupi šišarike i pita šta su borove iglice koje bura spusti u more. O svemu mu pričamo, sve mu približavamo. Znam da će biti dijete s vrelog asfalta što se topi, ali želim da mu sve ovo ostane u glavici zapisano, s mirisom na sol i borove. Želim da mu na ljubav prema slanim smežuranim prstićima nadogradim uspomene što se mogu naslikati, opjevati i opisati onda kad ostariš. Kad odrasteš, neke ti stvari više nisu slatke kao prije. Na primjer jagode. Ali more odolijeva tom fenomenu. Ta je slana voda slatka u svakoj životnoj fazi i to ne prolazi.

Doći će dan kad od morskog računanja vremena nećeš znati koji je dan. Nijedna ti logika pomoći neće da se sjetiš datuma. Ali ćeš znati kakvog je okusa napolitanka što je upala u plićak i borovnica što se izmiješala s kamenčićima. Meni je to važno, ma koliko koštalo, a ne košta mnogo. Tek šaku nostalgije, vreću ljubavi i punu torbu odgovora na pitanja.

Sjedili smo tako u dvorištu i slušali njegove omiljene pjesme kojih već ima dovoljno da i R. i ja u mobitelima imamo plejlistu naslovljenu njegovim imenom. Susjed je popravljao motor na parkingu pored nas. Zvuk se tog popravljanja škripeći ponavljao.

“Šta je ono?” upitao me Z.
“Susjed popravlja motor,” odgovorila sam.
“Nije, mama,” opomenuo me.
“Nego?”
“To je cvićak,” rekao je.

Nasmijala sam se i pomislila da njegova bosa noga ovdje već staje na svoje. Srce mi se zbog toga nasmiješilo još malo više.