SANJARIM O šaputanjima na jastuku

Mostar. Zagreb. Makarska. Pariz. Bangkok. Siem Reap. Singapur. Hong Kong. Koh Lanta. Koh Samui. Barcelona. Krakow. Thessaloniki. Lisabon. U svim tim gradovima dijelili smo jastuke. Nekad je to moralo biti na krevetu za jedno, nekad na razvučenom i rasklimanom trosjedu, a nekad smo na krevetu između sebe mogli složiti utvrde od jastuka. Pored svega posebnoga što spavanje udvoje nosi, najviše mi je uvijek bilo fascinantno onih nekoliko trenutaka kad okrenuti licem jedno prema drugome iz nas izlaze tihe, a velike riječi.

Sestra mi je bila na godišnjem prije par tjedana. Iz mog je stana uzela nekoliko kupaćih kostima i jednu knjigu - “Jesi tu?” Rekla mi je da je želi ponovno pročitati. Od njezinog je izlaska prošlo pet godina, a od onoga o čemu sam u njoj pisala još mnogo više. Trenutno mi svako slovo između tih korica izgleda kao prošli život, a opet toliko sam i dalje puna svakog tog trenutka, da mi se na trenutke čini da takav život nikad nije završio.

Tu knjigu o nama napisala sam ja, ali R. je bio urednik. Specifična su to slova unutra, imala sam dvadeset i tri godine kad sam je napisala. “Golemo je to,” kaže mi sestra, “sad je doživljavam potpuno drukčije, možda zato što sam starija od tebe u tom trenutku.” Pitam se kako bih je ja doživjela da je sad krenem čitati od prve do zadnje stranice. Gledam u njezine korice i bojim se da će mi se učiniti dječijima. To se ne događa. Ni ja si ne izgledam neozbiljno na fotografiji na poleđini. Otvaram nasumično jednu od stranica. Slova me omamljuju kao prejako piće. Riječi me iznutra obuzimaju kao neka opasna magija. Ne izdržavam ni stranicu do kraja, naviru mi emocije kao vodeni tsunami, vatrena stihija i uragan sve odjednom. Vrtlog od same sebe uvlači me u samu sebe i naša šaputanja na jastuku, iz svih tih gradova između dvije tanke korice. R. je bio urednik i čudim se da još i više iz tih korica nije izletjelo iz njih natrag u moje privatne ladice.

Od svih tekstova koje sam ikad napisala o nama, samo jedan nikada nije objavljen. Taj tekst stoji u rukopisu u bilježnici koju će Z. nekad dobiti u naslijeđe. Sve ostalo veoma je transparentno izloženo kroz moje riječi. Ja vrlo često bilježim i dijelim komadiće naše ljubavi.

I radim to zato što se moje tijelo, moja glava i moje srce svi zajedno kao neki konzilij moga postojanja boje da silnu oluju svega što postoji između nas dvoje neće moći zadržati. Da će nešto iscuriti kroz prste kao suhi pijesak. Da će nešto izletjeti iz korica u zaborav kao nakon prejakog pića. Da će magija pretjerati i uspavati moje sjećanje zauvijek i ja više neću imati sve to što me životno grije da me hladnu zagrije.

Na razvučenom kauču, dok Z. spava dva koraka od nas, okrenuli smo se licem jedno prema drugome. Ja sam pričala mnogo, šaputala na jastuku, često ne znajući prati li početak rečenice koja predugo traje. On je, kao i obično, slušao. Gledala sam ga u oči, a onda je šapnuo jednu rečenicu koja je zagrlila sve moje strahove, tuge i panike i pospremila ih natrag u ladice. Poljubio me u rame koje je bilo naslonjeno na jastuk. Ja sam se okrenula prema utjelovljenju naše ljubavi koja spava par koraka od nas. I tada sam znala da od svega što mu možemo ostaviti, naviku šaputanja na jastuku želim da ponese u svojim najranijim uspomenama. U koje god gradove išao, s kim god jastuke dijelio, kakve god knjige čitao. Ljubavi u naslijeđu da ima toliko da je može bez straha svom dušom dijeliti.