SANJARIM O punim bilježnicama i punim srcima

Dok hodam dugim hodnikom u kojem odzvanja dječja graja za koju druge riječi nema, niti ne primjećujem da sam taj put prelazila četiri godine svog malog života. Možda zvuči izlizano, ali sjećam se prvog dana kad sam došla u školu. Sjećam se onog “dodjeljivanja” učiteljice, falio je samo stari šešir iznad naših glava da budemo kao čarobnjaci pod razredbenim klobukom. Prozvali su moje ime i stala sam sa strane pored još dvadesetak meni do tada nepoznate djece. I uskoro krenuli smo put dugog hodnika, do učionice na njegovom kraju, tik do bočnih stepenica, u koju danas ulazim opet.

Vrata su ista kao tada, ali unutra su nove klupe, novi prozori i novi plakati na zidovima. Dok gledam u djecu koja sada sjede ispred mene, vidim poznate oči u prvoj klupi. Tada još ne primjećujem kako je životno lijepo što baš tu sjedi djevojčica s čijom sam mamom provodila svoje osnovnoškolske dane i dijelila baš te klupe. Iste oči gledaju me iz te prve klupe kao one oči što su sjedile pored i ispred mene godinama.

Ja sam uvijek sjedila u drugoj ili trećoj klupi. Sigurna sam da su moje oči bile oštro uprte u moju učiteljicu svaki dan. Sigurna sam da je u njima bilo more pomiješanih emocija. Sad kad stojim s druge strane tih klupa, po očima uvijek mogu razaznati što se kurla po malim glavicama. Ja im nisam učiteljica. Pod rukom ne nosim debelu knjigu s njihovim imenima i hrpom administracije. Preda mnom ih u učionici nije dvadesetak, nego tek šačica ipol. A, eto, ipak, svjesna sam da im mogu na neki način odrediti život.

Tek kad sam kredom zaparala ploču, nekakav osjećaj iznutra probudio mi je sjećanje da sam po toj ploči već pisala. Znam, jer se ona školska kreda nije rasipala. Klizila je mekano po zelenoj površini i moj je rukopis njome bio lijep i čitak. Usred rečenice okrenula sam se i tad sam shvatila. To je moja učionica. Tu sam sjela onog dana kad su nas razvrstali po razredima. Tu sam sjedila četiri godine, u drugoj klupi do prozora. Tu sam gledala u svoju učiteljicu velikim očima, morima pomiješanih emocija. Tu sam dobivala petice od prvog do zadnjeg dana. I nažalost, bila pod najvećim stresom u svom životu. Od debele knjige s našim imenima pod njezinom rukom, od izlaska na ploču po kojoj kreda klizi i od žene koja možda ipak nije bila svjesna da djeci ispred sebe na neki način određuje život.

Začudno, nisam se naježila. I nikakve mi lijepe uspomene nisu doskočile pred oči u tim trenucima. Pogledala sam i kroz nove prozore, ali ništa. Okrenula sam se prema ploči i sa mnom se malo okrenuo želudac. Stari ormar iza učiteljskog stola i dalje je isti. Pločice u hodnicima i parketi u učionicama nisu se mijenjali. Svijet uopće ne izgleda toliko drukčije kad stojiš ispred ploče i sjediš u drugoj klupi do prozora. A možda je samo do mene. Jedino čega sam se uspjela sjetiti i dovesti u glavu sadašnjeg trenutka bio je jedan sat na kojem smo pričali što želimo biti u životu.

“Učiteljica,” rekla sam joj i nasmijala se. A onda se i ona nasmijala, ali onako kako se smiju ljudi puni težine života.
“A nemoj, sine moj, to ti je grozan posao,” odgovorila je i malena ja nije znala što da misli.

Ne znam je li to bio trenutak kad mi je na neki način odredila život. Ne znam je li moguće da sam već tad pomislila da bih ja to mogla puno bolje nego ona. Ili sam se nekako odvela u tom smjeru da iz nekog straha kojeg ne mogu objasniti nikad upravo niti ne postanem učiteljica i školska profesorica. Nego da im umjesto ocjena podijelim čokoladice i ponekad, baš, eto, sjednem na klupu umjesto za katedru. Pa da im ne budem nekako prevažna u njihovim malim životima. Za svaki slučaj, ako neke oči slučajno od mene traže potvrdu koju im ne mogu dati, zbog neke moje težine života. Za svaki slučaj, ako se netko od njih poželi vratiti na ovaj parket i pred ovu ploču, da se ne sjeti mene kao nekoga od kojeg on odavno može bolje. Nego kao nekoga s kim je sat prolazio brzo, u smijehu, s punim bilježnicama i punim srcima.