SANJARIM O kraju ljeta

Deveti mjesec nekako općenito u kulturi uvijek označava početak jeseni. Kad pogledam u svoj život kao u retrovizor, čini mi se da mi je velik dio rujana bio baš to - početak jeseni u kojem je lišće već na cestama, kiša se useli kao udomaćen gost, čajevi mirišu iz šalica i jorgani slijeću s visokih polica ormara. No u zadnjih nekoliko godina deveti mjesec ne asocira me na početak jeseni, nego na kraj ljeta. Možda se na prvi pogled čini da je to jedno te isto, ali nije. Potpuno je različito.

Kraj ljeta je posebno godišnje doba, baš kao što je rujan poseban mjesec u godini. Jutros sam se probudila rano i dan mi je započeo prije nego što sam otvorila oči. Osam stupnjeva, kazao je termometar vanjske temperature, a četvrtak me nogom šutnuo iz kreveta prije nego što sam postala potpuno svjesna svega. Samo malo, kako misliš osam stupnjeva, pa nisam se još psihički pripremila na taj scenarij. Potpuno zbunjena skoro da sam otvorila vakumiranu vreću s džemperima koja još uvijek neraspakirana čeka svoje vrijeme. Ne znam dal da se upitam: “Kako je već četvrtak?” ili “Kako je tek četvrtak?” Rujan je poseban mjesec u godini, onaj s kojim imam tipični love-hate odnos. A kraj ljeta je isto kao kraj koncerta. Nadaš se da će biti još jedan bis, još samo jedan povratak na pozornicu popraćen upaljenim reflektorima i valovima aplauza. I dođe jedan takav bis pa možda i drugi. Ali kad tad reflektori se konačno ugase, rulja se krene razilaziti i odjednom je osam stupnjeva i četvrtak je, a ti se moraš pomiriti s tim da je do idućeg koncerta, odnosno, ljeta jednostavno kraj.

Početak jeseni druga je stvar. Cijeli svijet drukčije miriše ujesen. Ispod ovog neba gdje živim ljudski obrazi mirišu na buru, a asvalt na hladnu kišu. Ugaženo lišće i blatnjavi prolazi mirišu na selo. Praviš se da ti je kožna jakna dovoljna, ali zapravo je formalnost. Svi jedva čekaju zamatanje u kapute i vunene omotače. Na početku jeseni kiša je svima fora, kao i sve što ne vidiš tri mjeseca. Ali kiša najbrže na svijetu dosadi ovdje. Taman kad potjera svu djecu iz dvorišta i sve ptice sa strujnih žica počinje biti naporna sa svojom upornošću. Početak jeseni je kao početak preteškog ispita. Sve ti je super na prvom pitanju, odgovaraš sto na sat, ispišeš margine i sve bjeline. Ali onda shvatiš da se stranice i pitanja samo nižu i ne vidiš im kraja. Čak i ako znaš sve, nakon trećeg lista toliko si umoran, toliko ti se više ne da, i potpisao bi najmanju ocjenu samo da već jednom završi. Pred kraj ispita, odnosno, jeseni, dekice i čaj više nisu toliko romantični, lišće koje opada sad je već začepilo odvode. Prije nego što stigneš čarobno se obojati svim njezinim bojama, shvatiš da je već zima, a ispit još traje i ledi ti prste ispod rukavica.

Još je sedam dana rujna i još se nijednom nismo probudili u jeseni. Još se budimo u kraju ljeta. Zato sam svoje džempere i zimsku odjeću odlučila još ovaj tjedan ostaviti pospremljene, a izvukla sam tanku košuljicu i hlače. Malo boje na kapke, obraze i usne u nijansama koje su na prijelazu, jer živjeti tematski toliko mi je zabavno. Pred izlazak iz kuće ipak odlučila sam se za čizmice. Nikad ne znaš. Možda ljeto još jednom izađe na bis, a možda se sutra probudimo na ispitu. Kako god bilo, ja se uvijek za sve volim pripremiti unaprijed. Tanka košulja, prijelazne boje na licu i čizme na nogama. Čisto da se psihički pripremim za kraj jednog fantastičnog ljeta i prizovem početak jedne fantastične zime. Na osam stupnjeva, na ovaj tek-već četvrtak, da se potpuno u stilu volim i hejtam s ostatkom ovog rujna.