SANJARIM O kiši na usnama

Ima li goreg osjećaja od onog kad ujutro otvoriš oči i prvi osjećaj koji ti prođe tijelom, prva misao koja ti prođe glavom je: “Osjećam se slomljeno”? Dogodilo mi se to jučer. Otvorila sam oči i momentalno osjetila da ih teško otvaram. Spavala sam šest sati, a osjećala sam samo da mi treba sna, a san na oči nije htio. Glava i cijela soba bili su mi užasan teg na ramenima. Kroz nos nisam mogla uopće udahnuti zrak, a usne su mi bile suhe i ispucale od disanja na usta. Znala sam o čemu se radi kad sam dodirnula obrve. Natečene i bolne obrve znače samo jedno - čeka me bitka sa sinusima.

Sve se ovo događa dan prije užasno važnog događaja i ne mogu si priuštiti da budem bolesna. Ustajem, kopam po ladici s lijekovima da nađem sprejeve morske vode i pokušavam osposobiti nos. Kako ja prskam, tako se voda vraća - ne može prodrijeti. Maramice ne pomažu, samo pogoršavaju stvar. U ljekarni kupujem neki drugi sprej i uporna sam u svom naumu da nekako otkočim vlastito disanje.

Na ovakve dane kava nema efekta, hrana je samo neophodno gorivo za kretanje. Uspijevam napokon nekako doći do udaha na nos dok me glava, kosa i obrve i dalje užasno bole. Dječak je zaspao sat kasnije nego inače, sjela sam na kauč i pomislila: “Kako je došlo do ovoga?” Vrtjela sam u glavi film unazad dok nisam došla do jedne scene. Blizu je ponoći. Na meni je plava, duga haljina. Stojim nasred praznog Straduna u njegovom naručju. Ljubimo se. Pada kiša. Smijemo se. Kiša pljušti. Grlimo se. Mokra mu je majica. Mokra mi je kosa. Oko nas nema nikoga. Dubrovački kamen klizav je pod nogama. Haljina se okitila kapljicama. Trepnem i opet sam na kauču. Tako. Tako je došlo do ovoga.

“Kako je bilo u Dubrovniku, je li vam kiša pokvarila sve?” pitali su me kad smo se vratili.
“Padala je, ali nije pokvarila ništa,” govorila bih ponosno, u glavi zamišljajući upravo tu scenu. Oko nje sam nekako i oblikovala naš izlet koji je bio proslava pet godina braka. Bila mi je simbolična za naš odnos kroz više dimenzija. Bila mi je beskrajno romantična, filmska, sanjarska. Ne samo da mi nije pokvarila boravak u Dubrovnik, naprotiv, obogatila ga je, učinila ga je baš time što je i trebao biti. Starina oko nas i mi u njoj tako mladi, usprkos starim nam dušama i glavama, činila je scenografiju u kojoj smo bili središte. Kiša po nama i našim približenim usnama imala je zvuk i okus. Tih nekoliko trenutaka kao da mi je trajalo danima i nisam se htjela trgnuti iz te maštarije.

A sada sjedim na kauču sa sterilnom gazom natopljenom sprejem za nos u nosnicama. Shvaćam da su mi sinusi otkazali zbog toga što sam nekoliko dana prije pokisla. Odbijam tu činjenicu prihvatiti i potvrditi u glavi, ali ona jednostavno nikamo nije htjela otići. Zakačila se za mene kao čičak koji se ne da skinuti. Napokon sam odustala od opiranja i priznala sama sebi da je ovo scena koja dolazi nakon one stradunske. U filmovima je ne prikazuju, ali da, ljubljenje na kiši rezultira upalom sinusa nekoliko dana kasnije.

Uspijevam glavu spustiti na jastuk i malo sklopiti oči. I dalje me sve boli. I dalje ne znam kako će izgledati šminkanje ujutro, a kamoli sve ostalo. I dalje je disanje poprilično zahtjevna atletska disciplina. Ali sve o čemu mogu misliti su njegove ruke na mojim leđima dok me privija uz sebe i onaj miris kiše na usnama. Osmjehnem se kratko. Sve što mogu čuti je tišina Straduna i noć dok mi se haljina lijepi za tijelo. Dotaknem svoje otekle obrve, prvi zrak nekako uspijeva naći put kroz moje ispaćene nosnice. Duboko uzdahnem i zatvorim oči. Nema veze. Proći će. Čeka me užasno naporan barem jedan dan. Ali vrijedilo je. O, Bože, kako je vrijedilo.