SANJARIM O danima u koje stanu godine

Alarm je zazvonio u četiri ujutro, taman kad su se i najuporniji gosti Daleke počeli razilaziti ispod prozora naše spavaće sobe. Bili su mi se prigodno uvukli u noćnu moru koju sam odsanjivala tik pred buđenje, zbog čega mi možda i nije bilo mrsko ustati prije zore. Zrak je mirisao na svježinu i povratak jeseni, jastuk je mirisao na suhu kosu i njegov parfem.

Zvuk zatvaranja vrata od auta ukrstio se sa spoznajom da ćemo prvu kavu popiti kasno jer ništa ne radi i neće otvoriti još bar tri sata. Cesta je bila prazna, tek pokoja živina prešla bi nam preko puta. Ja sam govorila da su džudžani, a on, realan i prizemljen, opominjao me da su lisice. I tu je stao. Svjesna sam da je moja upornost ponekad previše krhka i da mi zbog toga ne govori da džudžani ne postoje. A i nije još bilo svanulo.

Trn je bio prazan i RDV je puštao neke pjesme za koje on kaže da je zaboravio. U rekordnom vremenu bili smo u Sinju. Lika nas je zagrlila jastucima na koje sam se naslonila i maštala do u nedogled. Prošla sam tom cestom milijardu puta, ali svaki put u mrklom mraku i nisam je se stigla nauživati. Zaboravila sam onaj osjećaj kad iz auta gledaš i upijaš sliku, a ne znaš šta ti je ljepše, od neba pa do odraza u retrovizoru.

U neke dane stane puno više od dvadeset i četiri sata. U danas je stalo mnogo godina. Instantni road trip ubrzan kao kad stisneš tipku za premotavanje na starom video playeru provozao me kroz deset godina koje gledam u retrovizoru svog života. Izletjela sam iz auta na Savi i na stanici sačekala tramvaj.

Zaboravila sam kako idu stanice po redu, ali nisam zaboravila sve ono što je još tu. Moje prve katedre ispred kojih sam sjedila i one za kojima sam sjedila na istom su mjestu. Isti kiosci koji imaju isto nepotrefivo radno vrijeme. Iste linije i ista sjedala na koja obožavam sjesti i nasloniti glavu na veliike prozore. Pa maštati, sanjariti, udubiti se u misli dok po tračnicama kao gusjenica klizim na suncu.

U neke kave stane puno više od jedne kave. Bez pogledavanja na sat pokušaš u šalice ugurati sve što se izdogađalo otkad ste se zadnji put vidjele, a kazaljke se miču iako ne gledaš u njih. Pa shvatiš da su dva sata iscurila kao šećer iz probušene vrećice, a čini ti se da je svaka progovorila tek po rečenicu.

U danas je stalo mnogo godina. Želje i htijenja moja čudna su i velika pa nabadam svjećice na tortu za rođendan koji je sutra jer želim da oživim onaj osjećaj kad ti najdraži komšiluk bane na vrata. On mijenja mjesta svjećicama, pa su one sada 13, a ne 31, a kilometri i sati brišu se na neko vrijeme, dok se nakon otvaranja vrata haustorom ori iskreni radosni smijeh četvero odrasle, na trenutak, djece iz komšiluka.

Tipka za play ponovno je stisnuta na povratku, kod Šibenika. Vrijeme je opet teklo sporo i činilo se da putujemo zauvijek. Kao suvenir ponijeli smo dvije gramofonske ploče, meni simbolično prvi album mog životnog benda. Da mi bude rewind na početak svaki put kad to trebam. Jer s vremena na vrijeme važno se podsjetiti da još uvijek možeš sve ako za to imaš volje. Pa i popiti kavu na koju putuješ šest sati. Pa i banuti na vrata prijateljima iako trebaš preći petsto tisuća koraka.

U neke dane stane puno više od dvadeset i četiri sata. Alarm je danas zazvonio u četiri ujutro. I u danas se, uz fast forward, rewind i play koji su stisnuti u pravo vrijeme, padobranom spustilo mnogo godina različitih ljubavi.