Prošao je ovom zemljom čineći dobro….

Ovu vrlo lijepu misao, zapisao je meni osobno iz mladenačkih dana omiljeni pisac Meša Selimović. Živeći svakodnevni život izloženi smo različitim utjecajima okoline: suradnika na poslu, prijateljima, i onima koji to nisu, reklamama raznih vrsta, stilu života.

Ponekad mi se čini kao da nisam gospodar situacije, kao da me obaveze i poslovi koji dolaze sami po sebi, toliko vežu da nemam vremena za sebe. A onda shvatim da treba stati, da treba sebi reći: hoću malo mira, hoću biti sam sa sobom i svojim mislima. Tovarim često na sebe terete koji mi ne trebaju. Hoću da sve bude perfektno odrađeno. Trudim se da sve funkcionira, da nešto ne ostavim izvan funkcije u stanu, ili u kući. Ponašam se sam sebi čudno. Kao da je sve na ovom svijetu važnije od mene samog. A onda, stanem i kažem: dosta, stani. Opasnost da mi sve materijalno bude važno je i dalje u meni. Pa, tako se živi, ubrzanim tempom, šapću mi moji znanci, prijatelji, šaptači. A ja kažem: NE. Tako neću živjeti. Hoću bar povremeno imati svoj mir, svoje vrijeme za odmor, svoje vrijeme za čitanje, svoje vrijeme za molitvu. No, opet me nešto vuče i kaže: odgodi to, obavi još te kupovine, servisiraj još ove uređaje. Bit će vremena za odmor. Učio sam davno kao student da je čovjek „homo faber", čovjek koji stvoren da radi i stvara. Zar samo „ homo faber"? Ne. Učio sam da je čovjek „ homo ludens", osoba koja se igra, zabavlja i opušta. Počinjem u sebi vagati. Što sam više „homo faber", ili „homo ludens"? Zaključujem brzo, više sam „homo faber", čovjek koji neprekidno nešto radi i stvara. Nije dobro, rekoh sam sebi. Ajde, budi barem malo i „homo ludens".

Ne zaboravi da nisi stvoren samo za rad, rad i opet rad.

Zašto često materijalno stavljaš ispred duhovnog? Zašto većinu svoje životne energije i truda trošiš da stekneš materijalno? Život je kratak. Toliko puta sam već zaključio da sreća nije u materiji, u materijalnom posjedovanju. I opet me povukla neka stihija, želja da budem kao svi drugi ljudi, koji trče i ne znaju stati. Nemam vremena, u stisci sam, slušam često. Što se to dogodilo, nitko nema vremena? Hoćemo li se razboljeti u tom ne imanju vremena za sebe, za druge? Vjerojatno. Tada se prisjetih jedne životne pošalice iz podravske klijeti. Upita veterinar veselo društvo uz dobro jelo i dobro vino: „Podravcu je bolesna krava, bolestan je i on, koga će prvo ići liječiti, sebe ili kravu?" Svi u jedan glas odgovore: „ Kravu". „Homo faber", čovjek našeg podneblja zaboravlja sebe, ne misli na svoje tjelesno i duhovno zdrastveno stanje. Ma, ja neću tako. Hoću biti barem malo „ homo ludens". Tko kome tovari teret? Tko kome tovari muku? Zaključak. Ja sam sebi. Posjedovati ili biti, biti ili imati. Erich Fromm mi je opet u mislima. Pusti filozofiju i Ericha Fromma. Što kaže praktičan život? Opet se sjetih druge životne zgode. Jedan stariji gospodin stalno je pozivao mene i nekoliko prijatelja na večeru koju će on sam pripremiti i počastiti nas.. Odgađali smo večeru, jer se nikako nismo mogli svi uskladiti, nismo imali vremena. Nakon dužeg vremena pao je konačan dogovor. Dogovoren je dan i vrijeme večere. Dogovor smo realizirali i svi se okupili. Razgovaralo se o svemu i svačemu, opušteno, uz prave domaće delicije i dobro vino. Pripovijedali smo o životu, o mukama, o bolestima, o lijepim kućama sa lijepom okućnicom. Rekoh domaćinu: imate prekrasnu kuću i okoliš. Da, reče domaćin. Vidio si samo prizemlje. Ja imam i lijepo uređeni kat kuće i potkrovlje. Ali najradije bih kuću da mogu prepilio. Ne treba mi kat, ni potkrovlje. Žena mi je umrla i ostao sam sam u toj kućerini. Puno životnog prostora, a ja sam samcat. Imati, ili biti? Biti većinu života „homo faber", ili „homo faber" i „homo ludens" ? Na pamet mi padne misao, citat pisca Meše Selimovića: „Nitko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi".

Živeći i radeći tijekom života sami sebi tovarimo teške terete koje ne možemo nositi. Materijalna dobra koja nam od kratkotrajne sreće brzo prerastu u balast, bogatstva koja više ne možemo kontrolirati i održavati. A da ne govorim o mraku duše, u koje znademo zapasti zbog različitih frustracija. A one nastanu u frustriranoj okolini gdje se krećemo. Tako često zbog previsoko postavljene osobne ljestvice naših želja i očekivanja koje smo naumili ostvariti postajemo nezadovoljni. Mnogi me „kljucaju" sa tezom da su sada loša vremena. A neki mi kažu da nisu teška vremena, nego su loši ljudi. Prihvaćam ovu drugu misao. Loši su ljudi? Pohlepni smo, zločesti smo, nikad nam dosta.

U mom kraju kažu: „ Nitko ne može istovremeno jesti sa dvije žlice. Što će nam sva ta materijalna bogatstva, nitko ih od nas ne može odnijeti u grob. Budi čovjek, to je najveća vrijednost. Imaj mirnu savjest, i mirno spavaj,."

„Neću da moji dani proteku.
Mračni u tihu lijuć se rijeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati.
Orla, što s plamenim suncem se brati;
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svijetlosti!"

(Izidor Poljak: Planite bijeli ognjevi duše)

I što nam preostaje? Skinimo teški teret sa sebe, teret materijalizma, potrošačkog društva, frustracije prevelikih životnih želja i očekivanja. Život je jedan i neponovljiv. Bog nam ga je dao da koracamo, živimo, ne samo kao „homo faber", nego prvenstveno kao stvoreno biće za snopove zlatne svjetlosti.

Neka i za nas ljudi kažu kao što su rekli za Isusa: „ Prošao je ovom zemljom čineći dobro...."