Ostajemo li “zaljubljeni” samo zato jer smo tako izabrali?

Opijena suncem, morem i novopečenim bračnim statusom, otišla sam skratiti vrhove, a osim frizure, dobila sam, ni manje ni više nego životni savjet kakvog se ni Žuži Jelinek ne bi posramila. Ženu u kasnim četrdesetima, koja je došla osvježiti pramenove, znala sam iz viđenja. Ona je smatrala da je to dovoljno dobar temelj da me počasti besplatnim i dobronamjernim savjetovanjem.

“Nemoj nikad dopustiti da ti brak postane kao moj,” rekla je, a frizerka je puna razumijevanja kimala glavom. “20 godina braka, djeca su nam odrasla. Živimo u istoj kući, i spavamo u istom krevetu, ali ja to baš i ne bi nazvala brakom…” Zastala je i duboko udahnula.

“Nemojte nikad postati brat i sestra. Morate odlučiti da želite nešto drukčije.”

Nekoliko dana kasnije otišla sam na sladoled s prijateljicom koja se udala prije nešto više od godinu dana.

“On nije čovjek za kojeg sam se udala,” rekla je puna razočarenja, dok se pistachio tužno cijedio niz njenu ruku. “Vidjet ćeš, SVE će vam se promijeniti. SVI kažu da se SVE promjeni. I to je istina.”

Zamislila sam se. Mijenja li zaista taj komad potpisanog papira sve? Mijenja li nas veza? Mijenja li nas brak? Mijenjaju li se naši partneri ili se mijenjamo mi sami?

Kad premotam film par godina unatrag, shvaćam da nikad nisam bila oprezna kad je ljubav u pitanju. Zbog ljubavi sam prešla ocean. Ne figurativno, nego doslovno. Sjela sam u avion i premjestila život s jednog kontinenta na drugi. Nije uspjelo, i mogla sam znati da neće uspjeti onda kad mi je tadašnji dečko rekao: “Nemoj dolaziti zbog mene. Dođi zbog sebe. Ja nisam spreman na promjene.” Svima sam rekla da je glavni razlog mog odlaska u New York školovanje i prilike koje ću tamo dobiti, ali sam duboko u sebi znala da je primarni razlog bio on, pa tek onda faks i prilike.

Fantazirala sam o našem zajedničkom životu u nekom malom stanu u Brooklynu. U mojim mislima, bili smo sretni; voljeli smo se, imali smo cool prijatelje, subotom smo jeli kinesku hranu za van, gledali crno-bijele filmove i kao svi umjetnici, maštali o uspjehu. Realnost je bila nešto potpuno drugačije. Ta veza, ako je uopće tako možemo nazvati, propadala je sporo, bolno i očigledno. Svima je bilo jasno da nemamo budućnost – osim nama. Grčevito smo se držali jedno za drugo. Što zbog navike, što zbog toga jer nismo znali da postoji bolje. Pokušala sam ga mijenjati, pokušao je i on promijeniti mene. Istina je, da sam uz njega, bila najgora verzija sebe.

Pokušali smo razgovarati bezbroj puta. Tiho i smireno, pa zatim glasno i bacanjem stvari po stanu. Hvatala sam se za nostalgiju, i trenutke sa samog početka veze u kojima je sve cvjetalo, za trenutke u kojima je on bio dobar, pažljiv i nježan. Ustrajala sam da se nešto može promijeniti, i da se stvari mogu vratiti na početak, sve dok mi se nije pošteno obilo od glavu. Na teži sam način napokon shvatila, da u velikom gradu ipak mogu računati samo na sebe. Prekrižila sam ga za sva vremena i napokon se posvetila radu na sebi.

Osjećaji nemoći koji proizlaze iz promjene ili pak zbog nemogućnosti promjene, na kraju, izgleda, imaju sličan ishod; bol, razočarenje i odustajanje. U svakoj vrsti duge veze, naši partneri, baš kao i mi sami, evoluiraju iz osobe u koju smo se zaljubili u nekog novog, a ta osoba nije nužno pametnija, zabavnija ili više seksi. Tako, izgleda, avanturisti postaju papučari, buntovnici bez razloga pretvaraju se u činovnike, a posvuduše metamorfiraju u očajne kućanice.

Emotivno ili psihičko zlostavljanje, laži i prijevare dobra su osnova za raspad veza i brakova, ali oni nisu najčešći razlog propadanja istih, bar onih o kojima sam ja čula iz prve ruke. Što je onda uzrok naših ljubavnih brodoloma?

Danas je toliko literature koja govori o tome što treba napraviti da bi brakovi profunkcionirali i koliko je rada na braku potrebno da bi on zaista to i bio, da je teško povjerovati da uopće postoje dobri brakovi. Zašto mi sve to zvuči kao da je brak drugi posao, i to onaj najgore vrste. Onaj, od kojeg ne možemo pobjeći kad se u 17 sati ugase neonska svjetla našeg ureda?

Slavni i poznati pričaju o tome kako rade na svom braku, na TV-u nikad nema filmova o bračnim idilama, a sreća na naslovnicama rijetko uspije prodati žutu štampu.

Sreća je, izgleda, postala – dosadna.

Kažu da moramo izabrati ostati zaljubljeni. Istina, ljubav jest opredjeljenje, ali kad kažu da moramo raditi na braku, diže mi se kosa na glavi. Možda će zvučati iritantno, ali ostat ću pri svome kad kažem da vam se, ponekad, u životu – jednostavno posreći i ljubav izabere vas.

Zvuči trivijalno?

Čvrsto vjerujem u to, da bi brak, kao i svaka dobra veza trebao biti jednostavan. Svakog dana trebali biste se buditi sa zahvalnošću i olakšanjem jer kraj sebe imate osobu koju ste vi odabrali. I ako to nije tako, žao mi je, ali u pogrešnoj ste vezi. Ljubav ne bi trebala zahtijevati rad i napor! Tajna sreće u ljubavi je, za početak, u pronalasku prave osobe, a zatim u vjernosti i odanosti toj istoj osobi. Dosadno? Bojim se da nema nikakvog drugog tajnog sastojka za sreću u ljubavi, osim da se u osobu zaljubljujete opet i iznova, i to nakon što prođe ona prva faza ljubavnog ludila.

Psiholozi kažu da faza zaljubljenosti traje tri godine, a onda nastupa faza privrženosti, u kojoj ostajete privrženi ili se jednostavno udaljite jedno od drugoga. Pitajte sretne, stare bračne parove – svi će vam reći istu stvar. Još uvijek se vole! Život donosi poteškoće i probleme, ali uz pravu osobu kraj sebe, ni najteže nedaće nisu nepremostive, i svaki novi dan, proveden zajedno, razlog je za zahvalnost. Uostalom, zamislite da sutra, vaš partner nestane s lica zemlje. Ako ta misao u vama ne stvara paniku, i ako vam ne slama srce na tisuće komadića, nalazite se u pogrešnoj vezi s pogrešnom osobom.

Dnevni list