Neprijatelj u mom krevetu

To je jedna od onih faza u kojoj je svaka riječ pogrešna i svaka je okidač za svađu... Ako ne za svađu onda barem za nadmudrivanje ili prepucavanje. Pogotovo kada u kombinaciji imate dvije tašte, tvrde glave koje se neprestano razmeću svojom moći. Kada, ukratko, imate sudar dvaju prevelikih ega, koji još nisu uspjeli doseći fazu mudrosti i mirnoće. Lakše mi je misliti da se i mnogi drugi parovi katkada nađu u takvim razdobljima, a ne da je jedino moja veza ponekad toliko disfunkcionalna da se pitam ima li sve to skupa smisla... U takvim me trenucima tješi rečenica iz filma „The Mexican", kad Julia Roberts kaže Bradu Pittu - „Kada se dvoje ljudi doista voli, a nikako se ne slažu i stalno se svađaju, u kojem trenutku treba reći - e sad je dosta, odlazim?", a Brad odgovara: „Nikada"...

Ono što je najčudnije u cijeloj priči jest to da u svađama postajem druga osoba, ne prepoznajem samu sebe. Inače razumna i pristojna, ne mogu se u tim trenucima pohvaliti „hladnom glavom" i racionaliziranjem. Deranje, vrijeđanje i histeriziranje nije mi strano. Ponekad mi se čini da je Robert Louis Stevenson imao baš mene na umu kada je pisao svoj glasoviti roman „Dr. Jekyll i Mr. Hyde" - jer u jednom se trenutku otmem kontroli i iz normalne žene pretvorim u razjareno čudovište, baš kao i Dr. Jekyll u tom vrhunskom romanu o klasičnom slučaju podvojene ličnosti. Uvijek sam nekako mislila da ljubav u ljudima budi ono najbolje i najljepše, ali shvatila sam, tijekom godina, da ljubav ponekad u nama budi ono najgore - upravo u sukobima, svađama, rastancima i kompromisima - leži ponekad neophodna i blagotvorna katarza bez koje, provjereno, nema dobre veze.
Postoje li zen-parovi?

Ne znam postoje li zen-parovi, koji se razumiju bez riječi, koji ne dižu glas jedno na drugoga i čija je komunikacija poput planinske rijeke na sjeveru Japana koja teče kao kristalna dijamantna traka... Postoje li ti fini parovi koji se jedno drugome smješkaju, sjedaju za stol i tihim glasom rješavaju svoje eventualne probleme, ne dižući glas? Ti parovi s balansiranom energijom i uravnoteženom karmom koji sve smireno rješavaju argumentima, uz pozitivne misli i odašiljanje pozitivne energije? Priča se da postoje, ali mislim da je to samo urbana legenda...

lady gaga, scena iz spota paparazziU trenucima kada trčim u kupaonicu i plačem, dok puštam vodu u kadi, jer ne želim da on čuje kako plačem (radi njega), pitam se jesam li ja neka „poremećena" iznimka. Je li moja veza loša zato što je burna, zato što se problemi rješavaju dizanjem glasa, durenjem, plakanjem i zatvaranjem u kupaonicu? Ili je to „moj"/"naš" normalan način komunikacije?
Kad hormoni i razum igraju šah

On kaže da u takvim svađama progovaraju moji hormoni - moja štitnjača, PMS, post MS... Nikada ne spominje svoje hormone, a koliko znam biologiju, testosteron je također hormon. Dakle, prema njegovoj teoriji, uvijek su u sukobu - moji poremećeni hormoni/nemogućnost kontroliranja same sebe/pretjerana ženska emocionalnost i njegov savršeno smiren i pragmatičan racio, koji secira problem analitički poput najpreciznijeg skalpela.

U svađama - ja sam žena s odstranjenim razumom/razumom kojim vladaju hormoni, a on je - logičan, smislen i racionalan... Ne znam kakav to „defekt" muškarci posjeduju da kada se svađaju sa ženom koju vole, često priželjkuju (ili misle) da pred sobom imaju svog najboljeg kompića, s njegovim muškim mozgom pa da se mogu šamarati kojekakvim suhoparnim racionalizmima... Prodavati spike kao kada u birtiji, uz pivo raspravljaju u politici ili ekonomiji. Većina muškaraca koje znam, trebala bi ići na tečaj - kako razgovarati sa ženom „o pitanjima srca" - jer to je sasvim drugačiji nivo komunikacije u koji su samo rijetki upućeni...

Katkada zato imam osjećaj da liježem u krevet s neprijateljem, pri čemu nisam sto posto načisto tko je taj neprijatelj - on, ja, moji hormoni, njegovi hormoni, moj ego, njegov ego... Ili smo oboje samo imali loš dan?!

izvor: femina.hr