'Ne ostavljajte polja koja su vas othranila – dolaze bolji dani za poljoprivredu'

Marijan Balić (32) iz Ilače na Ekonomskom je fakultetu u Zagrebu završio smjer "Organizacija i menadžment". Njegovi roditelji oduvijek su se bavili poljoprivredom, međutim, proizvodnja je naglo prekinuta u vrijeme Domovinskog rata, tijekom okupacije Ilače, i to na dugih sedam i pol godina. U to je vrijeme, između ostaloga, živio u okolici Klanjca, a zatim i u Kumrovcu. Nakon završetka fakulteta, dugo je razmišljao o tome hoće li se vratiti u rodnu Ilaču ili svoj život nastaviti u Zagrebu. Kako kaže, ljubav prema poljoprivredi, koja je s vremenom postala način život, naposlijetku je pobijedila i Balić je 2010. godine preuzeo vođenje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Njegova obitelj do tada se bavila isključivo ratarstvom na vlastitih 30 hektara zemljišta, ali on je odlučio krenuti u povrtlarstvo - kupio je plastenik i započeo proizvodnju povrća za lokalno tržište. Već 2002. godine javila se ideja o proizvodnji češnjaka jer je domaći češnjak u posljednjim desetljećima u potpunosti nestao, a tržištem je zavladao uvozni češnjak iz Kine. I tada je rekao sam sebi: "Moram iskoristiti tu priliku"...

U vrijeme rata živjeli ste u Kumrovcu. Koliko dugo i kakva su Vaša sjećanja na to razdoblje?

U Kumrovec smo došli nakon što smo neko vrijeme bili smješteni u Krškom u Sloveniji, a prije toga kratko u okolici Klanjca. Bila je to jesen 1991. Kući smo se vratili otprilike u travnju 1998. godine, u praznu kuću na opljačkano imanje. Krenuli smo iz početka. Sjećanja na Kumrovec su lijepa. Kad god me netko pita ili vodim razgovor o progonstvu, uvijek me lijepa sjećanja vežu za Kumrovec i domaće ljude. Više neugodnih iskustava imao sam od ljudi koji su bili u istoj situaciji kako i ja, od prognanika, nego od domaćina. Bio sam dijete, s tek navršenih šest godina. Brda su bila očaravajuća, krajolik. Dolazila je zima. Snijeg i sanjkanje. Beskonačna radost. Neprestano smo kao klinci, ja i moja dva brata, sami ili s roditeljima, istraživali krajolik. Znali smo satima šetati kilometrima oko Kumrovca, udaljavajući se od Spomen doma u jutarnjim satima, a vraćali se kasno popodne. Bili smo prognanici, roditelji su bili bez posla, a vremena i više nego dovoljno. Predškolsku i prvih šest razreda osnovne škole pohađao sam u Osnovnoj školi Josipa Broza. Prava kumrovečka škola, hahaha. Bio sam uvijek odličan učenik, a svoje prve radne navike, osim svojim roditeljima, pripisujem i svojem učitelju Branku Pratengrazeru, koji me usmjeravao u život imajući često razumijevanja za moje nestašluke. Hiperaktivno dijete. Godine su prolazile... Kada smo odlazili iz Ilače, majka je mislila da se vraćamo za sedam dana. Vratili smo se za sedam godina. Moji roditelji teško su podnosili progonstvo i "zatočeništvo" u 25 četvornih metara hotelske sobe. Primjećivao sam njihovu tugu, ali bio sam dijete, u svojem svijetu, živio sam djetinjstvo kakvo sam samo mogao sanjati. Prve ljubavi, prvi bicikl, pravi prijatelji, kućice na drvetu, nogomet... Imao sam sve što jednom djetetu trebam, iako smo živjeli od socijalne pomoći i parsto kuna mjesečno. Krpali smo se, ali nekad je bilo teško. Navikao sam na skromnost i požrtvovnost u tom periodu života. Kad je bilo teško, istrčao bih van u igru i zaboravio na sve.

Kako to da ste se nakon fakulteta ipak odlučili baviti poljoprivredom?

Moji roditelji cijeli svoj život bavili su se poljoprivredom i ne kažu uzalud da ne pada jabuka daleko od stabla. Poljoprivreda mi je u krvi. Na fakultetu sam često razmišljao gdje ću nakon obrazovanja, ponekad se namjerno udaljavajući od poljoprivrede, ne bih li započeo nešto drugo. No, nisam uspio. Jače je to od mene. Prestao sam se odupirati.

Kada ste počeli i kako?

Uvijek sam se bavio poljoprivredom, pomažući roditeljima. Intenzivno 2010. godine, kada i službeno preuzimam OPG, s 25 godina. Nakon fakulteta se vraćam kući sa željom da unesem promjene u dotadašnju proizvodnju, u kojoj sam primijetio nedostatke i nisam vidio budućnost. Tada smo obrađivali 30 hektara vlastitih površina i bavili se samo ratarstvom. Uspijevalo se nekako iz godine u godinu držati konce, ali sam primjećivao silazni trend prihoda kućanstva, koji nije naslućivao na dobro. Morao sam reagirati. Započeo sam povrtlarskom proizvodnjom, podigao 320 četvornih plastenika u kojem sam uzgajao salatu i rajčicu. Na otvorenom je bilo mnogo pokušaja jer sam pokušavao proizvoditi papriku, kupus, cvjetaču, brokulu, batat, kiwano, lubenice, salatu... Bili su to hvalevrijedni propali pokušaji praćeni pehovima i neiskustvom koji su me očvrsnuli.

Što sve danas uzgajate?

Danas se bavim ratarstvom kako bih zadovoljio pravila plodoreda, uzgajajući pivarski ječam, uljanu repicu, kukuruz i soju te na kraju češnjak, po kojem sam postao poznat prije nekoliko godina. Količina obradivih površina ostala je ista, za sada. Teško se dolazi do privatnog zemljišta, a na državno poljoprivredno zemljište i raspisivanje natječaja čeka se od 1998. godine. Češnjaka u prosjeku proizvedemo 50-ak tona godišnje. Kroz godinu, na OPG-u radi oko 20-30 sezonskih radnika te imamo pet zaposlenih, dok za to postoje gospodarski razlozi, odnosno dok ima posla. Posao oko češnjaka izuzetno je radno intenzivan te nam je potrebna mnogobrojna radna snaga kako bi sve poslove mogli obaviti na vrijeme. Namjera je zaokružiti poslove oko češnjaka kroz cijelu godinu kako bi i sebi i zaposlenicima osigurali stalan izvor prihoda.

Zašto baš češnjak?

Priča s češnjakom počinje sasvim slučajno. Mogla je to biti bilo koja druga kultura, ali za češnjak sam se baš zakačio zato jer ga je teško proizvesti, a ja volim izazove. U razgovoru s jednim gospodinom iz Češke, prije nekoliko godina, došao sam na ideju proizvodnje češnjaka. Vrativši se kući, sagledao sam situaciju na tržištu Hrvatske, koja je tada vapila za domaćim češnjakom jer je kineski preplavio tržište. Počeo sam s 200 kilograma sadnog materijala, ove godine posadio sam 15 tisuća kilograma. I tako je to od izazova postao pravi posao.

Kakvi su planovi za razvoj Vašeg gospodarstva?

Plan je zadržati kvalitetu proizvodnje. Ne želim biti rob kvantitete i velikih brojki. Zaokružiti proizvodnju kroz cijelu godinu i ostati prepoznat kao proizvođač najkvalitetnijeg češnjaka i jedan od pionira ove proizvodnje u Hrvatskoj.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj poljoprivredi danas?

Poljoprivreda u Hrvatskoj je u tranziciji. Mnoga obiteljska poljoprivredna gospodarstva prestaju postojati. Iako se otvaraju novi OPG-ovi, smatram da će u godinama koje dolaze broj OPG-ova postupno opadati. Naši ljudi, nažalost, ne vide budućnost u poljoprivredi. Razlog tome su mali posjedi i rascjepkanost poljoprivrednih površina. Djelomično smo si tome sami krivi jer nismo spremni na udruživanje, kompromise i dugoročno promišljanje. Ali razlog tome je i obična neinformiranost i ego. Mnogi idu linijom manjeg otpora i lakše im je na kraju mjeseca dobiti koliko toliko sigurnu plaću, nego proizvoditi pod vedrim nebom ili biti na vjetrometini tržišta ponude i potražnje. Ovako si utvaraju da su zaštićeni i sigurni pod krovom tvrtke za koju rade. Svakako je da za poljoprivredu dolaze bolji dani jer čovjek mora jesti, a ne mora u kazalište. Velika greška se dogodila ulaskom u EU. Poljoprivreda nije bila spremna. Izgubili smo dosta godina zbog nereda i neorganiziranost koji su vladali prije i koji su nastali nakon ulaska u EU. Naravno, tu je bio i katastrofalan odnos politike prema poljoprivredi. Danas teško možemo konkurirati uvoznom proizvodu, ako govorimo o cijeni. Kvaliteta je već druga priča i tu se trebamo pozicionirati, kada se uspoređujemo s robom iz uvoza. Samo, kupovna moć velike većine Hrvata nije velika pa si kupe ono što si cjenovno mogu priuštiti. Bit će bolje, siguran sam. Poljoprivreda se napokon počinje tretirati kao jedna od glavnih grana razvoja Hrvatske.

Koji su Vaši savjeti za poljoprivrednike, a posebice za mlade koji bi se time željeli baviti?

Moj savjet za mlade je da ne odustaju od svojih vizija i budu nesretni cijeli život. Neka budu uporni. Bit će padova za koje nećete vjerovati da vam se mogu dogoditi, ali upornost i na kraju ljubav prema poslu koji radite, pomoći će u svakoj situaciji. Za sve postoji rješenje i nema "ne mogu". Ne ostavljajte polja koja su vas othranila. Nek vam je sretno! I da, nemojte sad svi u češnjak, ima i drugih kultura.

zagorje-international.hr