Marina Radoš: Ja sam Miloš, ali zovite me Miki.

Bila sam ošišana na tutu, a moj stil oblačenja je odudarao od svih normi postavljanih u getu zvanom Kindergarten.

Plavokosi klinci sa naočalama koje su visjele na onim šarenim špagama su bili dobro uigran tim. Svi su znali pjesmice. Svi su bili dobri u bojanju i crtanju, preskakanju prepreka u vrtićkom dvorištu i svi su bili u dobrim odnosima s tetama.

Za mene su te dvije tete bile kuje. Helga i Renata, vještice mog djetinjstva. Ne pamtim nijedan njihov osmjeh. U mom sjećanju na te dane samo se miču dva kažiprsta i plove riječi koje nisam razumjela.

Bila sam potpuni autsajder. Nisam bila nimalo popularno ni slatko dijete, barem njima. Vjerojatno su slavili one dane kada ne bih došla u vrtić.

Sjećam se jedne male plavokose Monike. Tetku joj jebem ovim putem. Svako jutro nakon doručka bi mi ta mala nasilno oduzela jedinu barbiku koja me je mogla zapasti, dok su mene dvije navedene vještice nagovarale da pojedem one grozne hrenovke.

Plakala sam gotovo svako jutro kada bi mi Bovka mahnula izlazeći iz vrtića.

A onda se odjednom pojavio crnokosi dječak. Njegove papuče su bile slične mojima, njegova kosa tek malo kraća od moje, a njegov pogled puno radosniji od mog.

Miloš.

Prvi se dan postavio kao vođa. Imao je skoro 6 godina, bio je najviši i najjači i odlično je govorio njemački jezik.

Već drugi dan mi je vratio Barbiku koju mi je ona mala drolja uzela.

Treći dan je počeo prevoditi tetama ono što bih ja jadna rekla.

''Ja sam Miloš. Al, hoću da me zovete Miki.''

Nitko ga nije poslušao, doduše, ali s Milošem je došlo moje vrijeme u vrtiću.
Bila sam pod apsolutnom zaštitom. Nije više bio suza kad mama ode. Nije više bilo sakrivanja u kuteve vrtića i čekanja da se mama vrati. Miloš i ja smo postali tim.

Bio je najgori, doduše. Dok su ostali dječaci igrali video igrice, izrezivali oblike mjeseca i zvijezda i bojali ih nekim smrdljivim bojama, Miloš se penjao na krov vrtića, preskakao ograde i lomio grane.

I tako, dok su samo nekoliko stotina kilometara dalje naši pucali jedni na druge, dok je mržnja sijala na sve strane, u jednom malom vrtiću u Salzburgu, mali Srbin i mala Hrvatica su bili najbolji prijatelji.

Dok su četnici silovali djevojke po Slavoniji i Bosni, Miloš je bio prva muška zaštita, osim očeve, koju sam osjetila u životu.

Dvadeset godina kasnije pojma nemam je li taj dečko uopće živ. Pojma nemam gdje je, kakav je danas, i kakve afinitete ima. Uvjerena sam samo da me se ne sjeća.

Dvadeset godina kasnije ja pišem roman, i u kreativnoj blokadi kako nazvati glavni lik sjetim se njega:

Ja sam Miloš. Zovite me Miki.

Evo, Miloše, pola Hercegovine te zove Miki. Gdje si - da si, nek si živ i zdrav.
Kao i onda kad si bio na mojoj strani kada sam bila sama protiv svih.