Katarina Pejić: Obogaćujmo život lijepim komadićima sjećanja, trebat će nam u usamljenim noćima!

Nedostaje mi Zagreb u proljeće zbog čega pokušavam uživat u kontroliranoj samoći. I dok ulijevam vrelu vodu na lipov čaj, razmišljam o prošlom Uskrsu s dragim ljudima.

Varljivi travanj i osluškivanje ljeta, medijski natpisi u prolazu većinom djeluju kao pozivi na spaljivanje vještica. Ništa živ čovjek ne može izgubit što mu jedno proljeće ne može vratit, kaže nobelovac Andrić. I i nije bio daleko od istine. Odlučila sam: više ništa ne planiram, neka stvari idu svojim tijekom. Nekada čovjek jednostavno sam sebi nedostaje. Poželim čuti svoje misli o neispunjenim obećanjima te izaći na megdan sa samom sobom. A to je najteži obračun, jer na protivničkoj strani je onaj tko me poznaje najbolje!

Kako bi bilo lijepo posjetiti Nizozemsku ovog proljeća, mrmljam dok na stol bacam nekakve novine sa trošnom kolumnom, čiji je stvaratelj očito još uvijek u zavržnoj fazi Drugog svjetskog rata. Molim da ga netko nazove i kaže mu da je taj rat odavno završio! Čitam naslove sa njihova poprilično toksičanog portala, koji već duže vrijeme crta mete na leđima ljudi dok im se obraz rasteže proporcionalno sa otvorenim novčanikom naručitelja, i ne mogu vjerovati što sve pišu.

Naslov pri tom kreće sa „šokantno otkriće"!!! Možete misliti koje „novinarsko otkriće". Oni nanjuše vijest kao stari dabar dobar kubik drva, pa onda to plasiraju pozivajući se na ekipu hrvatskih očajnika iz Njemačke koja se, glumeći desničare, još uvijek natječe u izmišljanju i pljuvanju „dušmana mjeseca" u iseljeništvu. Kad ih se tuži, onda kukaju i plaču. Traže načine kako bi dokazali da nisu oni pisali. No istina uvijek nađe svoj put. Pritom nije ni važno sto piše u takvim novinama i mailovima sa njihovih lažnih mail adresa. Važno je sto piše u Ustavu. Čuvam komadiće sjećanja i nedam svakodnevnici da me truje, jer ako je čovjek neoprezan, toksični mediji bi nas mogli navesti da mrzimo ljude koje oni tlače.

Ma ipak želim pobjeći. Ne mora baš zbog cvijeća biti Nizozemska. Prepuštam se zato mirisima starih sjećanja koja me, gle, vode u Istanbul, gdje zrak na Bazaru miriše na ušećereno voće. Razmišljam kako bi mi sada dobro sjela jedna baklava. A kao, na dijeti sam po petstoti put. Zaboravljam nakratko da je ponedjeljak i da sve što započnemo ponedjeljkom, većinom ne dočeka ni utorak a kamoli srijedu. Ali ne treba kriviti ponedjeljak. On je očito kroz povjest pravio razne nedaće, pa sad plaća danak razuzdanoj prošlosti, kao što karijeristice raznih titula plaćaju cijenu za svoje ubrzane ambicije preko uredskih kauča.

Okrećem novi list i preskačem tekstove za uveseljavanje hejtera, čaršije i političkih poltrona. Dodajem svježu vodu u vazu s zumbulima i smješim se komadu voćne torte u frižideru. Vraćam se putovanjima, hrabrim majkama s djecom s posebnim potrebama, dragim licima poput Hrvoja, kojem treba skupit 30 000 kuna za rehabilitaciju kako bi se mogao lakše kretati. Za njega u takvim opskurnim novinama nema mjesta. Ali zato ima u tisućama ljudi dobrog srca koji će uvjek naći način pomoći.

Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li svoj dan provesti grijući ruke na mržnji i njenom širenju, ili ćemo usmjeriti misli lijepim trenutcima i divnim ljudima koji nas okružuju. Nemojte biti hejteri, ne mrzite druge. Obogaćujte svoj život putovanjima, knjigama, lijepim sjećanjima i djelima, zatrebat će vam u hladnim i usamljenim noćima.

Katarina Pejić