Kanabis pojedincima nije opasnost nego ...spas

Intezivni mirisi koji se šire s poljoprivrednoga gospodarstva na rubu grada. U tajnosti i gotovo ritualno, kuhaju se listovi biljke koja se u svijetu doživljava kao prijetnja.

Ali pojedincima ona nije opasnost nego, upravo suprotno, ona im je spas.
Nakon kuhanja ostaju smolaste kapi koje na tržištu postižu veliku cijenu. Ali onome tko ima bolesnika u obitelji zarada nije na pameti. Kako produžiti život - to je sve što ih zanima.

Ovako se otprilike zamišlja »kućna tvornica« ulja kanabisa. Zbog jakih mirisa i složenosti postupka, to se ne radi, naprimjer, u stanu na 13. katu nebodera na Kozali ili Škurinju. Radi se dakle o kanabisu, o marihuani, ali ne o onom njenom obliku koji je najviše u upotrebi i nad kojim se dobar dio javnosti sablažnjava. Kako čujem, trava je »in« i njena legalizacija vjerojatno ne bi niti bila toliko spektakularna samim korisnicima, koliko bi bila onima koji su čvrsti protivnici te tisućljetne kontroverzne biljke.

Je li bila prvo kokoš ili jaje, odnosno je li »joint« dnevno »odgovoran« za daljnji ulazak u ovisnosti ili su ipak negdje na čelu kolone prema ovisnostima zapravo legalni alkoholni opijati i cigarete - to su već pitanja o kojima se može i o kojima se mora raspravljati.
Milanović i Bush

No, ono što mene danas zanima je nešto drugo, a to je fenomen koji se događa negdje »ispod pulta«, o kojem je svatko nešto načuo, o kojem se održavaju legitimne tribine, poput one Ricka Simpsona u našem kraju prije nekoliko godina, ali o kojem se javno najviše govori upravo samo na razini - tribine. Radi se, dakako, o korištenju marihuane isključivo u medicinske svrhe. Iako se o moćnom ulju kanabisa i kod nas priča sa sve manje sramežljivosti, ono ipak još nije »adaptirano« da bi se netko sa svojom špricom punom skupocjene tamne smole išao pohvaliti prvom susjedu. Naime, liječenje uljem kanabisa, onim pravim, od biljaka koje rastu po hrvatskim vrtovima, još uvijek nije niti društveno prihvatljivo, a legalno je još i manje.
Bivši premijer Milanović priznao je javno da je, što se tiče marihuane - probao, dakle, virnuo je u ilegalu. Isto su učinili i Radimir Čačić, Ivan Čehok, George Bush, Barack Obama i mnoge druge »njuške«. Pa si mislim - kad su mogli oni, mogu onda valjda i ja procijediti da je i jedan član moje obitelji »probao«. Radi se o mom ocu na kojeg se zalijepila zloćudna boleština. I odmah da vam kažem - doktori su mu nakon teške operacije život mjerili danima, da ne kažem satima, a on je ipak - dosta vitalno s obzirom na okolnosti - prohodao još idućih 9 mjeseci.
Bojna Frankopan

Moj je stari bio sam po sebi takav lik da se nije dao tek tako - bio je on jedan od onih Riječana kova kakav volimo: slušao je Floyde, izlazio u Palach, na utakmice »Rijeke« odlazio u punoj spremi, imao je taj jedan zaigran i žilav duh kojeg su mnogi voljeli. Nikada nije djelovao u skladu sa svojim godinama, nije patio od normi, živio je osebujno, u istini samoga sebe, bez uljepšavanja. Doduše, znatno ga je obilježilo vrijeme provedeno u ratu, u nekoj specijalnoj kumrovečkoj vojnoj jedinici Bojna Frankopan s kojom je u relativno kratkom periodu dobrano okusio ama baš svu nemilost rata i vojne politike. Nakon te se epizode kući vratio s dosta teškim utegom poroka i PTSP-a. Kad kažem dosta teškim - točno to i mislim - nije tu bilo milosti, niti je on mogao izvući iz sebe neki realan rezon. Faze agresije i depresije izmjenjivale su se godinama kao na traci i, naravno, odrazile su se na cijelu našu obiteljsku konstrukciju. Tek pod zadnje je pomalo, uz pomoć svoje okoline, ponajviše svojih prijatelja - skauta, frustraciju i štetu nastalu u ratu počeo kanalizirati nekim mirom i radošću. Počeo je ozdravljati na jedan način, stvarno jest, no obolio je, nažalost, na drugi način. I mogla je biti puka slučajnost to što se nije predao boleštini tri dana nakon kobne operacije, no mogao je to biti i, za njega u tom trenutku, doslovno dar s neba u obliku tamnih, moćnih šprica jedne određene vrste marihuane, kako mi je pričao. Iz njih je otac svakodnevno u obliku rižinog zrna pod jezik stavljao tu tajnovitu smolu marihuane i time si osiguravao dovoljno sna, dovoljno kanabinoida koji su mu putem receptora organizmu aktivirali važne funkcije zaštite i jačanja imuniteta. Naravno da smo, kao uostalom i mnoge druge obitelji koje poznajem, s tom njegovom ilegalom riskirali kucanje policajaca na vrata svojih, inače po svemu ostalome urednih, zakonski čistih domova. No, kada nakon prve dvije doze opće stanje vašeg bolesnika postane znatno bolje, onako na oko, što bi se reklo, činjenica da ti je u neposrednoj blizini ona druga, mračna strana zakona, prirodno pada u drugi plan.
Zrno riže

Jer, sve što zapravo vidiš je kako se svako to »zrno riže« pod jezikom tvog bolesnika pretvara u narednih nekoliko funkcionalnih sati ili dana. A, kada su »zloćudnice« u pitanju - i najkraće minute koje netko vaš još uvijek dijeli s vama postaju dragocjenije od suhog zlata. Naprosto, vidiš ono dobro u cijeloj priči, a to dobro je - nečiji život koji još uvijek traje. I tako je i on »zrno po zrno« - izgurao još punih 9 mjeseci više od tadašnjih doktorskih prognoza. Za njega i za nas oko njega sasvim dovoljno da shvatimo kako - ima nešto u tome...

Nije sve to tek tako, naravno, i ne bih se nikad usudila tvrditi da je ulje kanabisa čudotvorni lijek za kojim moraju svi posegnuti. Nikako. Uostalom, ima tu momenata koji su realno teški i moralno upitni: prvo se korisnik treba mentalno prebaciti na to da kreće čeprkati za zdravljem na rubu zakona i daleko od konvencionalnih metoda liječenja. Kada to jednom usvoji, sljedeći korak je u moru šarlatana i prevarantića raznim kanalima doći do onog jednog koji stvarno zna što radi i koji ne naplaćuje skupo tuđu patnju, već stvarno naplaćuje robu koju mora obraditi da bi iz nje izvukao pravi koncentrat THC-a. Ako je takav nađen - onda je pogodak. I tek onda kreće liječenje. Ili održavanje. Ili popravljanje situacije. Ili tek olakšavanje tih zvjerskih bolova. Ima u Hrvatskoj puno slučajeva o kojima izvještavaju i mediji - onih ljudi koji su krenuli i korak dalje u ilegalu pa samostalno proizvode ulje kako bi bili sigurni da imaju pravu stvar i da neće biti prevareni. Među njima čak, nećete vjerovati, ali Google zna, postoji i jedan bračni par u 70-ima negdje s juga. Čula sam i za slučaj gdje se ulje proizvodi na licu mjesta, ravno ispred kupca, koji ne želi biti nasamaren. Ljudi se snalaze kako znaju jer bolest ne pita i, eto, briše sve granice. Naš Matuljac kojem se sudi na riječkom sudu - Huanito Luksetić - definitivno po tome nije usamljen, ako je, naravno, njegovo svjedočenje o posjedovanju marihuane za potrebe liječenja multiple skleroze istinito. I odlično je što je u hrvatskim ljekarnama odnedavno medicinsko ulje kanabisa dostupno na recept. Iako ono liječnici mogu prepisati samo u određenim situacijama i, navodno, kako čitam na internetu, u mnogo manjim dozama nego što je to slučaj s izvornim uljem kanabisa, činjenica je da je postalo dostupno. I najvažnije - legalno. Na taj su način ozakonjene šanse koje liječenje kanabisom nudi: da se, u najmanju ruku, bolesnik znatno bolje nosi s bolešću, ako ne da od nje, u konačnici, i ozdravi. Potonjem su dokaz mnogi »outani« svjedoci koji javno tvrde da ih je ovo jako ulje izliječilo. Ti otkriveni se broje u tisućama, a tko će ti ga znati koliko je još skrivenih jer su s one strane zakona.
Tri točkice

Ne radi se ovdje, dakle, o tek pokojem konzumentu koji je umislio da mu je kanabis riješio životne probleme i sada može rastafarijanski živjeti u dimu »bez brige i bez pameti«. Ne. Radi se o mnogima na ovome svijetu koji javno obznanjuju zdravstvene dobrobiti THC-a, govore o svojim izlječenjima, potiču na korištenje marihuane u medicinske svrhe, posebice u obliku ulja. Nažalost, kod nas se sve više-manje svede ili na onu da marihuana vodi ka težim drogama i tu je točka, ili, pak, na onu da je treba pošto-poto legalizirati za pušenje na svakom »ćošku« i tu je isto točka. A, zapravo bi trebale biti tri točkice. Barem da ukažu na prostor koji postoji između te dvije krajnosti. Sve sam više uvjerena da se taj prostor trenutno nalazi na skrivenim adresama domaćih i proizvođača ulja kanabisa iz stranih zemalja, ali i na policama naših ljekarni gdje je ulje u određenoj količini dostupno u kapsulama. Tamo gdje prestaje popularna i poprilično diskutabilna anarho-igra za apsolutnu legalizaciju trave, s jedne strane, i polovično poigravanje tezama da je marihuana krivac za ovisnost o teškim drogama, s druge strane.

Nekako, toj marihuani, vjerujem, treba dati šansu upravo s te treće, još uvijek nedovoljno otkrivene strane. Po svemu što sam čula, pročitala i sama vidjela - liječenje uljem kanabisa poprilično iskače iz tog sveprisutnog, pomalo histeričnog »newageovskog zdravstvenog programa« kroz koji ljudi često mogu više izgubiti, nego dobiti. Upravo to što i službena medicina u svijetu i u Hrvatskoj sve više otvara vrata liječenju kanabisom znači samo da očito postoje čvrsta, medicinska uporišta za korištenje kanabisa u zdravstvene svrhe, za razliku od mnogih drugih izvanmedicinskih »obećavajućih« metoda i načina.
Korištenje legalizirano, proizvodnja ne

Medicinski kanabis legaliziran je u Hrvatskoj, nakon dugogodišnjeg lobiranja struke i pacijenata, u listopadu 2015. godine. Time smo se pridružili državama poput Slovenije, Njemačke, Nizozemske, Švicarske, Francuske ili Kanade, koje su to odavno učinile. Prema Pravilniku o mjerilima za razvrstavanje lijekova te o propisivanju i izdavanju lijekova na recept, pripravke medicinske marihuane na recept mogu dobiti oboljeli od multiple skleroze, karcinoma, epilepsije i AIDS-a, i to samo u određenim stadijima bolesti.
Legalizacijom medicinskog kanabisa, hrvatski su pacijenti dobili mogućnost legalnog korištenja pripravaka koje su dotad nabavljali samo na crnom tržištu, ili pod prijetnjom kaznenih sankcija spravljali sami. Do prve pošiljke koju je Imunološki zavod lani uvezao iz Kanade, pacijenti su mogli uz recept naručiti u ljekarni pripravak konoplje koji bi se onda uvezao za pojedinačnu svrhu interventnim uvozom. Druga je opcija bila s receptom otići do Slovenije, i tamo podići lijek.
Na policama ljekarni dostupni su danas pripravci ulja konoplje uvezeni iz Kanade, koje pacijent mora platiti iz vlastitog džepa. Zdravstveno osiguranje ne pokriva niti dio cijene, koja ovisi o dozi koju propiše liječnik, a prelazi 1.200 kuna mjesečno.
Točan je broj pacijenata koji koriste ovu mogućnost nedostupan, no zna se da je prodaja skromna i ispod očekivanog. Prva uvezena tranša brojila je 800 bočica, a unatoč procjeni da bi pripravke moglo koristiti više tisuća pacijenata, one su na zalihama stajale mjesecima. Razlog je dijelom u tome što liječnici u Hrvatskoj još uvijek nerado propisuju kanabis, a dijelom u visokoj cijeni proizvoda, koja je navodno i do pet puta veća nego na crnom tržištu. Ipak, pacijent koji u ljekarni kupi pripravak, siguran je da mu netko neće podvaliti proizvod sumnjive kvalitete koji može i pogoršati njegovu bolest.
Dostupnost medicinskog kanabisa povećala bi se legalizacijom proizvodnje u Hrvatskoj, za što postoji veliki interes, ali ne i zakonski okvir. Izmjene Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, kojima se konoplja izjednačava s makom i stvaraju zakonske osnove za uzgoj u strogo kontroliranim uvjetima, bile su proljetos u saborskoj proceduri, ali nisu došle na dnevni red. Tako još uvijek nije riješeno ni pitanje industrijske konoplje, koja sadrži bitno manje udjele psihotropne tvari, a u nas je nedovoljno iskorištena. Interes za proizvodnjom kanabisa za medicinske svrhe iskazale su dvije izraelske tvrtke, a Izrael je, uz Nizozemsku, među rijetkim državama gdje je legalna i proizvodnja kanabisa.

Ana-Marija Vizintin