Iz Hercegovine, s ljubavlju: Muškarci su bolji od žena…

... u pravljenju palaćinki. Molim dežurne komentatore koje je naslov razljutio da spuste oružje. Jednako smo potrebni na ovoj Zemlji. Budući da sam zadnje dvije kolumne posvetila doručku i ručku u Hercegovini, nekako bi mi bilo nedovršeno da nisam ovu kolumnu posvetila večeri. Onda sam počela razmišljati ima li išta specifično za hercegovačku večeru i nekako mi se ništa nije pokazivalo kao fenomen. Navečer se jede ili čorba od toga dana ili se pravi neka druga slana hrana, osim ako nalete gosti pa se tu standarno jedu hercegovački uštipci ili slane kiflice i meza, ili se peku pole od krompira sa maslom i češnjakom, opisano u jednoj od prethodnih kolumni. Ali onda bljesak! Nije fenomen nego je fenomenalno! Palaćinkeeeeee! 

Broj 1, u Hercegovini se izgovaraju palaĆinke, a ne palaČinke. Isto kao što se ovdje izgovara sendviĆ, a ne sendviČ. Broj 2, u životu nisam upoznala osobu koja ne voli palaćinke. Vjerojatno, statistike radi, postoje osobe da ih ne vole, ali takve osobe ja još nisam upoznala. Palaćinke su super. Toliko jednostavno jelo, a toliko popravi svako druženje. U Hercegovini se prave iste one kao i u državama u okruženju, dakle tanke, bez sredstva za dizanje tijesta, one koje francusko kulinarstvo naziva crepes. Palaćinke se standardno prave za doručak, ali mi ih pravimo za večeru, odnosno navečer, kad ti se jede nešto slatko. Ta želja proradi pogotovo u proljeće (lito ide, mala) i općenito kada si na dijeti. Naravno, kad ti stigne društvo, gdje ćeš boljeg deserta od njih. Zadnjih godina je porastao i broj palaćinka barova u Hercegovini, što također potvrđuje hercegovački apetit za palaćinkama.

Sada obrazloženje naslova kolumne. Prvo, da što više ljudi klikne na tekst radi čitanosti. Drugo, obrazloženje. Kad smo brat i ja bili tinejdžeri, brat je imao želju za palaćinkama i naravno, najbolja sestra na svijetu ih je pravila. Ali brat je htio jesti palaćinke svaku večer. Meni se više nije dalo peći pa ih je on počeo peći sam sebi. I postao majstor za palaćinke u našoj kući. Ja pravim ok palaćinke, ali njegove su najbolje. Ne znaš jesu li mekanije ili ukusnije ili zbog prave količine Nutelle u njima ili su dobre zbog činjenice da ti ih netko drugi pravi. Uglavnom, moj brat pravi najbolje palaćinke na svijetu. Po tome su muškarci bolji od žena u pravljenju palaćinki u mojoj kući.

U Hercegovini, pogotovo stariji ljudi jedu palaćinke samo sa šećerom. Taj okus me podsjeća na djetinjstvo, dok je Nutella tek osvajala naše tržište. Ja često pravim slane palaćinke, za ručak ili večeru. Nadjevi koje najčešće koristim su pirjano mljeveno meso, sa začinima i malo paradajz sosa, zatim sa svježim sirom, u koji dodam jaje i začine, napunim palaćinke, prelijem vrhnjem za kuhanje i tako zapečem, ili sa sastojcima za pizzu. Varijacije na temu su beskonačne. Ali najbolja mi je hercegovačka verzija kada palaćinke premažem kajmakom, napunim sa kriškama hercegovačkog pršuta, cherry rajčicama i ribanim livanjskim sirom, zamotam u sarmice, prelijem mješavinom topljenog domaćeg masla, jednog češnja češnjaka i vrhnja za kuhanje te zapečem. Mislim da sam gladna.

Često u životu zanemarimo moć trenutka i moć jednostavnosti. Kao i sva hrana i palaćinke su znak ljubavi i pažnje. Hrana je zapravo varka. Mislimo da se samo hranimo. A zapravo se družimo i volimo i živimo. Možda je večeras večer da se družite, da volite i da živite sa nekim s kim odavno niste. A ako ne probate, nećete ni znati. I da, ne smijete pozvati tu/te osobu/e. Znam da ćete me poslušati.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!