Ivana Čović: Vrtlog želja, život moj

Jednostavno ona neke stvari previše uzima k srcu. Nepristojno, ali sam je pitala što ti je ovih dana, čudna si nekako. Pogledala me onako ispod gustih crnih obrva i objasnila onako svojski. Rekla mi je ovako, odoprilike: „znaš što, ja ti ponekad želim da imam krila, da sam dobra vila". Ja onako ne sluteći odvalih se u smijeh, ma što rime rasipaš ja mislila stvarno ti nešto. Opet onaj pogled, tada sam znala da se sprema nešto jače od kratke rime, nešto za pustiti suzu. Samo sam sjela ispod njezinih nogu i pokrila se najmekšom plišanom dekom.

Nastavila je. Gledam svoga tatu. Par bora na licu, umorna ramena, skoro čitav tjedan radan, mnoštvo otkidanja od srca, boli u grudima, ali lice je uvijek nasmijano. Nikada ga nećeš čuti da mu je teško, da ne može više, da diže ruke od svega, nikada. Zapamti. A gledaj mene, ponekad mi se ne da ništa, ne mogu više da se borim za ono što želim, pustim da me povrijede postupci i priče nebitnih i malih (po srcu) ljudi. Ali taj dan me natjerao na razmišljanje i okrenuo me za 360 stupnjeva i neka je. To mi je trebalo, baš to. Usudih se pitati bona koje? Ovo. I kreće. Polu tužnog pogleda kaže, uživaj, ispuni svaki, pa i onaj najmanji san. Kada ja nisam mogao. Uvijek sam uz tebe tu, pružit ću ti sve što mogu. Kada ja nisam imao. Ponosit ću se sa tobom kada budeš paradirala sa diplomom. Kada je ja nisam imao kada postići. Kada te izdaju svi, ja te uvijek čekam raširenih ruku. U svojih dvadeset i koju proživjela si više nego ja sa svojih skoro, u blizini pedeset. Vidjela si svijeta, glamura, života bez briga, teškog rada i gomilu luksuza. Ali ja se ne žalim, ja čitav svoj svijet imam u vama, ne jedan nego tri svijeta, tri kćeri. I želim da imate sve, i uživate u svemu što ja nisam mogao.

Zagrlila sam ga onako najjače i još jednom zahvalila Bogu što mi je dao takav rijedak dijamant za tatu. Takav jedan vjetar u leđa, tako veliki čovjek u mojoj blizini. Pa poželim da ga vratim u dane njegovog djetinjstva. Da mu pružim sve što nije imao, ni mogao. Da bude bezbrižan i sretan dječak. Da jedan dan spava do podne. Da jedan dan zoru dočeka u krevetu, a ne skoro svaku dočeka u polju, sa tri četiri žulja od motike i mokrim čelom. Da bar jednom popije šalicu čokoladnog mlijeka, da bar jednom doručkuje pahuljice. Da bezbrižno spava, da jednom obuče novu, nenošenu majicu. Da obuje svoje patike, da uživa u čarima djetinjstva. Ja bih da mu vratim te dane i ispunim i najmanju želju. Eto to bih ja. Ali nažalost ne mogu. Pa se pitam da je imao sve to, da je spavao do podne, da je zore dočekivao u disco clubovima, da je bio bezbrižan u svakom trenutku, da se nije borio, grizao najjače što je mogao bi li bio ista ova, ista predivna osoba.

Život ga je naučio da bude jak, đak prvak. Žalim što je ostao uskraćen za neke stvari, za neka dječja maštanja i snove. Prebrzo je odrastao. Jer svi smo mi u suštini ona malena djeca, pa te po srcu opeče svaka polomljena igračka, izgubljeno dječje maštanje i ti sretni dani. Prerano se suočio sa životom, oči u oči. Ja bih da mu nekako nadoknadim to, ali tako konkretno ne mogu. Ali mu mogu uljepšati ove dane i sve što dolaze. Omogućiti mu da bar sada, bar zbog mene bezbrižno spava, da mu ruke budu nježne i glatke, da svaki dan jede najljepša jela i uživa u svakome danu. To mogu, i nadasve hoću. I još ovo. Oko čega ja dižem panike, padam u neke miny depresije, ludujem u mjestu. Pa to su sitnice, mrvice, žitarice koje se jedu za doručak u usporedbi na njegov životni put. I ako me ikada više uhvatiš da tako nešto kažem, pomislim, počnem da kukam udari me po glavi istom onom motikom kojom je tata prekopao polje i iskopao svoj životni put. S njom, točno s njom. Eto.

Gledam je sa suznim očima i kažem, ženo pa ti si genije. Pa kako ti to razmišljaš, koliko ti imaš godina. Samo se nasmijala, zatvorila u oči i onako u stilu, ne hvali me, tako to već ide. Imam neki svoj đir. Ali... Ma neka samo pusti još koji dan, biti ću ja opet ona super i sve će biti za pet. A ta znam te, stara kamena ženo. Eh, ko te ne zna što bi se iznenadio. Opet onaj stari pogled, neka ne zna, šteta za njega. I opet bi odjekivao smijeh, opet je bila full spremna da i ona zagrize najjače.

A najljepši dio priče sam ostavila za kraj, kaže još mi je rekao pusti, smiri se, zapamti sve će biti dobro. Dolaze neki mirniji vjetrovi. Zato je i bila mirna i sretna. Jer jedino je njemu beskrajno vjerovala. Ipak u dubini one šarene od raznobojnog plastelina sastavljene, unikatne duše bila je još jedna mala tatina curica. Gledala ga kao Boga i uvijek kada zagusti trčala u najtopliji zagrljaj na svijetu.