Istinita priča: Zavela sam pohotnog ravnatelja, cijela zbornica je šaputala o tome!

... kucala na vrata ravnatelja.Kad sam otvorila vrata njegova ureda, ugodno sam se iznenadila. Po mojoj procjeni, imao je oko pedeset godina, no izgledao je mlađe u sportskoj majici i trapericama. Srdačno mi se nasmijao i ponudio mi da sjednem. Razgovarali smo o poslu koji me čeka, rekao mi kojem ću razredu biti razrednica te mi pokazao satnicu.

Naglasio je kako želi da se u njegovoj školi poštuje novi program prema kojem učenike treba rasteretiti. Pričao mi je i o tome kako je škola poznata po tome što profesori razumiju đačke probleme, čak i nestašluke, te naglasio da se s učenicima ni u kojem slučaju ne razgovara povišenim tonom.

- Pojavi li se problem koji ne možete riješiti sami, dođite k meni. Rado ću pomoći - rekao je na kraju.

Iz njegova sam ureda izašla zadovoljna jer upravo takav način odgoja i predavanja podrazumijevala sam i sama. Krutost i strogoća ne mogu pomoći prvi svladavanju gradiva niti đaka zainteresirati za predmet, osjetila sam to davno i na vlastitoj koži. A potaknuti đake na učenje trebao bi biti cilj svih profesora. Probuditi kod učenika ljubav prema predmetu, razvijati njegove talente, to i jest najteže.

- Kako je bilo na razgovoru? Je li i ovaj ravnatelj uskogrudan i strog? - upitala me prijateljica Antonela kad smo se našle tog poslijepodneva.

Nasmijala sam se njezinoj opaski jer je aludirala na moje nezadovoljstvo dok sam kao studentica odlazila u razne škole na praksu. Tada još nisam imala pravo glasa niti sam smjela ukazati na pretjeranu strogoću. S grčem sam odlazila na satove, sjedila iza profesora koji su smatrali da će kažnjavanjem uvesti reda u razred. Teško mi je bilo promatrati uplašena dječja lica.

Dok su odgovarali, grčili su prste od nervoze te nerijetko zablokirali. Ako su i učili, od straha pred strogim profesorom sve su zaboravili. A ovi pak kao da su jedva dočekali da ih uhvate u neznanju. S posebnim su zadovoljstvom u imenik upisivali jedinice, a meni je bilo neugodno i pogledati ta pognuta dječja lica.

- Možda ga je trebalo malo dulje ispitivati? Postavili ste mu samo dva pitanja, a ja sam stekla dojam da se preplašio i zato nije znao odgovoriti - jednom nisam izdržala i rekla sam svoje mišljenje profesoru kod kojeg sam bila na praksi.

- Kad jednom budete na mome mjestu, koristite se svojim metodama. No savjetujem vam da što prije očvrsnete jer ovi će neradnici koristiti vašu blagost. S tom djecom se ne može drukčije, škola im je zadnja briga. Samo ih se jedinicama može natjerati da nešto nauče - odgovorio mi je.

Nakon tog neugodnog razgovora više mi nije palo na pamet iznositi svoje mišljenje. Kako ga uvjeriti da je strog i krut te da upravo takvim ponašanjem stvara otpor kod djece? Zbog njegova ponašanja djeca su mrzila hrvatski jezik. Cijelo su vrijeme pogledavali na sat, iščekivali zvono spasa. No, na neki je način bio u pravu. Kad budem imala svoj razred, primjenjivat ću metode koje smatram dobrima.

I zato sam se radovala što sam dobila posao u jednoj od najboljih škola u gradu, tamo gdje se puno pažnje posvećuje osjećajima i razvoju djece.

- Baš suprotno. Veoma je ljubazan i šarmantan - odgovorila sam.

- Nadam se da ću ga i ja upoznati. Takvi su muškarci doista rijetki - našalila se Antonela.

Kad se radilo o muškarcima, nikad nije propuštala priliku da se pokuša ugurati u prvi plan. Silno je željela biti voljena, a to joj dosad nije polazilo za rukom. Njezina su ljubavna iskustva bila poput noćne more. Uvijek pogrešni muškarci, hladni i sebični, bez iole razumijevanja za nju.

- Zaboravila sam reći da je najmanje dvadeset godina stariji od nas - dodala sam.

- Odmah odustajem. Večeras ćemo potražiti mladiće naših godina. Izlazimo, zar ne? - cvrkutala je.

- Ne znam. Sutra je važan dan. Moram se upoznati sa svojim razredom, pripremiti govor kojim ću im se predstaviti.

- Govor? Ne čini ti se da pretjeruješ?

- Ne mogu stati pred njih i razmišljati što bih im rekla. Već sada imam tremu i nisam sigurna da bih ti bila dobro društvo - dvojila sam.

- Neću te valjda moliti za jedan običan izlazak?! Uostalom, idemo samo na piće. Nećemo se zadržati dokasno. I tebi bi to dobro došlo da se opustiš. Kasnije ćeš lakše smisliti taj važan govor.

- Dobro, ali zaista nećemo dugo - pristala sam.

Kako bih je mogla odbiti? Antonela i ja odrasle smo zajedno, voljele iste stvari, završile isti studij. Još uvijek smo nerazdvojne i razmišljamo o zabavama, poslu, izletima, putovanjima.

Tako smo i te večeri izašle. Dok je ona gledala naokolo nadajući se da će opaziti nekog privlačnog mladića, ja sam pričala o strahovima koje imam od sutrašnjeg dana.

- Hoće li ikada doći dan kada ćemo izaći u četvero? - Antonela je silno trebala nekoga i to nije skrivala.

- Naravno. I ja bih za promjenu s druge strane stola voljela gledati neko privlačno muško lice - odgovorila sam.

- Možda s nama nešto nije u redu? Sve su naše kolegice s fakulteta već u braku ili makar zaručene. Samo ti i ja još nemamo nikoga - žalila se.

- I što nam nedostaje? Dobro se zabavljamo, a i to će jednom doći na red - utješila sam je.

I meni je, baš kao i Antoneli, nedostajao princ iz snova. No, za razliku od moje prijateljice, nisam to priznala ni sebi, a kamoli njoj. Posvetila sam se učenju i u tome našla zamjenu za svoj isprazan emotivni život. Sad je preda mnom i posao. Prvi, kao diplomirane profesorice hrvatskog jezika.

Te sam noći nemirno spavala. Okretala sam se u krevetu i stalno razmišljala o jutru koje mi toliko puno znači.

Srećom, moji su se strahovi pokazali neopravdanima. Kolege u zbornici lijepo su me primili. U ovoj je školi vladala divna atmosfera i u zbornici i u učionicama. Ni u jednom trenutku nisam se osjetila kao neiskusna profesorica koja nije ravna kolegama. Kako su dani prolazili, moje je samopouzdanje raslo. Radovala sam se svakom odlasku na posao, predavala s puno ljubavi, a moje je zadovoljstvo primijetila i Antonela.

- Imaš li mi što novo reći? - upitala me.

- Ne, zašto?

- Jer isijavaš srećom. Kao da je netko ušao u tvoj život. Jesi li se zaljubila? - ispitivala je.

- Nisu muškarci jedini razlog zadovoljstvu. Sretna sam jer imam prekrasan posao - odgovorila sam.

- A tvoj šarmantni ravnatelj?

- Ponekad nam se pridruži i za vrijeme odmora razgovara s nama. To je sve - rekla sam i skrenula temu.

Antonela je prije mene osjetila da se nešto zbiva u mom srcu. Novi mi se ravnatelj doista sviđao, no znala sam da bi ta veza unaprijed bila osuđena na propast pa si nisam dopustila sanjarenje. Iako mi je bio nadređeni i dvostruko stariji, nikad nije prošao mimo mene bez pozdrava i ljubaznog osmijeha. No, nisam htjela gajiti lažne nade da se poštedim mogućih razočaranja.

Jednom prilikom, kad sam imala slobodan sat između dva predavanja, otišla sam u školsku kantinu i ugledala ga kako sjedi i čita novine.

Srce mi je brže zakucalo i na trenutak sam razmišljala trebam li mu prići ili ne. Moje je dvojbe riješilo njegovo pitanje.

- Malo se odmarate?

- Da. Ovaj sat nemam predavanje pa sam došla prezalogajiti. Kroasani s čokoladom ovdje su doista ukusni - odgovorila sam.

- Doručkujmo onda zajedno! - predložio je i ponudio mi da sjednem.

Osjetila sam da mi se dlanovi znoje, no ravnatelj je svojim toplim glasom razbio moju nelagodu. Zanimalo ga je kako sam se snašla u školi, jesu li me kolege i đaci lijepo prihvatili. Razgovarali smo i o nekim fakultativnim grupama koje je htio organizirati te školskim natjecanjima na kojima je naša škola uvijek briljirala. Pozvao me da se pridružim kolegama i zajedno s učenicima uoči Božića posjetimo kazalište.

- Svake godine to tradicionalno činimo - nasmijao se.

Gledala sam ga i pomislila kako doista voli posao kojim se bavi. Bio je ugodan sugovornik i razliku u godinama sve sam manje osjećala. Na trenutak sam pomislila da smo rođeni jedno za drugo i osjetila kako su mi se obrazi zacrvenjeli. Iznenadila sam se kad me je zatražio da ga ne oslovljavam s 'gospodine ravnatelju' nego imenom - Marko.

No kad je zvonilo za početak sata, nije me zadržao niti me pozvao da i sutra doručkujemo zajedno.

Ne sviđam mu se. Ljubazan je jer je naprosto takva osoba. Ni prema kome se ne odnosi s arogancijom, a ja sam si to krivo protumačila, pomislila sam.

Ipak, što sam češće razgovarala s njim, to je bio prisutniji u mojim mislima. Kad sam ga vidjela na školskom hodniku, osjetila sam kako mi srce brže kuca. Nije mi puno trebalo da shvatim kako sam se preko ušiju zaljubila u njega. No i dalje mi se sama pomisao na vezu činila dalekom jer on, rekao mi je, ima četrdeset i osam godina, a ja samo dvadeset i pet. Osim toga, nisam htjela vezu s muškarcem s kojim radim, a on ne samo da je bio moj kolega nego mi je bio i nadređeni.

Što bi ljudi rekli? Da preko kreveta gradim karijeru? Tko bi povjerovao da mi se doista sviđa? Mislila sam da se sve urotilo protiv nas i uvjeravala samu sebe da je takva veza unaprijed osuđena na propast.

Tijekom zajedničkih kava u školskoj kantini doznala sam da je Marko već petnaest godina razveden. S bivšom je suprugom ostao u lijepim odnosima i zajedno brinu o sinu, tinejdžeru Lovri.

Izvor: Jutarnji.hr