Istinita priča iz Hercegovine: O snahi i zetu

Ma šuti draga. Ne d'o Bog nikom... Takvog insana još srela nisam. Neda sinu disat'. Ujutro on gospođi nosi doručak u krevet, k'o da je carica. To u nju gleda kad govori, ma k'o da je obsihren s njom. A ne smije mrdnut bez nje il' što je neće pitat'. A da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže... samo sanjat' o tome može.

Juče ga zatekoh kako usisava. Kod mene nije znao ni kako usisivač izgleda. Najviše me pogodi što snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda pa ja moram, stara, pogled skretat'. Svašta insan doživi, ali da ću dočekat' da mi sin bude papučar - ni u snu snila nisam...

- Šta ćes draga moja, takve dobričike vazda safataju rospije, nego kakav ti je zet?

Sagovornici se popravi raspoloženje, nasmija se, te s ponosom poče: -E Bog me pocastio sa zetom. Da znaš kakav je to insan i kako je pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti bona ujutro ustane pa joj doručak napravi, odnese u krevet, kaže nek se odmori, vazda nešto po kući radi.

Da vidiš kad ona šta priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda k'o da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi. A kako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, il' joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje... Sve nju pita "dušice, hoćemo l' ovo, možemo l' ono, sviđa l' ti se..."

Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, u krilo stavi, a ja onda , kad vidim kakav je to insan i kako je voli, sve bih plakala od sreće...

blog.neum-bih.com